svijet sličan meni





Budučnost pripada
ljudima
koji vjeruju
u ljepotu svojih
snova!




Yesterday was history,
Tomorrow is a mistery,
And today is a gift -
That's why we call it a
present...


Postoje Svjetovi Drugačiji Od Ovog.
ovo je moi svijet!!!



I have sailed to
many lands,
now I make my finale journey...


ne troši svoje vrijeme na žaljenje
ne živi za prošlost i ne brini zbog
nečeg što će se tek odvijati u budućnosti
živi za danas,
sad je vrijeme da budeš sretan


Sve je ovo pozornica,
na kojoj sam ja
glavni glumac,
i onaj mali što šapće!
Sve je ista životna priča!
od onog: pazi kako ideš
preko ceste, budi pristojan
prema starijima, do onog:
sam si odgovoran za to kakvu ćeš
budućnost imati!
ljudi ulaze,ljudi izlaze...
i ne zaboravi: čuda postoje!!!

((written by my Tika))



"Na putu ka istini čovjek može da
napravi samo dvije greške. Da
ne prodje cijelim putem, ili - da ni
ne krene."

-Buda-


-svi smo mi LukA Ritz-


~This is my world, This is who I am
And I´m not gonna give up myself
To make your life better!~



Koliko god život od tebe
traži ozbiljnost,
svatko treba prijatelja
s kojim se može glupirat. =)


If they could love
like you and me,
imagine
what the world could be.


Gađaj na mjesec.
Ako i promašiš, bit' češ
među zvijezdama!



I ja sam još jedno djete
koje nezna
kako izgleda današnji svijet...



Odjekivat će pjesma,
za suze,za plać.
Poslušaj je vjetre,
poslušaj je vodo,
Sunce što griješ danju
i Mjesec,nado noćna.
Poslušaj je svijete okrutni,
oronuli,suhi...
Poslušaj ju,prijatelju stari
i zaboravljivi.
Jer zaboravit ćete me.
Poslušajte ju!!!
Neću reći da sam sretan,
da skačem,neću.
Vrijeme je da vičem,
da urličem svom snagom svojom,
svime što mi je ostalo.
Posljednji poklik,
strašan poput same samoće.
I onda kraj,gorak,išćekivan.
Odlazim prijatelji,
odlazim sestro,brate moj.

I zaboravit ćete me,
zaboravit ćete me,prijatelji.
Moj jedini strah je neizbježan.






Zaboravi na juče´
hajde,pogledai u sutra...
videt češ da želiš,
videt češ da možeš!












credits
murderscene
xxxx
crveno
srijeda, 10.03.2010.
I lutam iz dana u dan, svijeta u svijet noseći u rukama svijeću povjerenja ne dajući je nikome. Kao što emocije držim unutar sebe tako i tu svijeću. Ne želim da itko dopre do mene. Ne. Ja nisam dobra. Svijet me uništio, ja se dignula. Svaka me pobjeda diže a propast čini jačom. Plakala sam, kroza suze se smijala. Više mi nije potrebno. Više mi ništa nije potrebno. Lomovi su mi pružili snagu da sama koračam kroz ovu pustinju. A ono što dotaknem ionako lomim. Bolje od mene što dalje, što dalje. A željela bi se jednoga dana probudit u gradu gdje su svi nasmijani. Unatoč sveg, ostajem djete zaigrano sa savjetom i zagrljajem za svakog. Djete sa nemogučnošću oprosta sama sebi.
Ova zima predugo traje. Ulice su puste. Uskoro će biti potpuno prljave. A onda dolazi ono sunce da prljavštinu makne. Ne volim ovo vrijeme. Tko če moju prljavštinu da makne? Nitko. Ja.
Dovoljno sam jaka proći još brodoloma, puno njih, ali ponekada trenutak je nemogućnost onoga ˝dalje˝. Možda mi ipak treba netko. Ne želim si to priznati. Možda još ima nešto u meni. Mogu oprostiti sve, ali nikada ne mogu oprostiti sebi. Svoju bol mogu da nosim ali ne i bol nanjetu drugima iz mojih ruku. Zato se zatvaram u svoje zidove i ne želim ništa.
Imala sam. Pa nemam. Pa opet imam a nemam.
Bolje ne imati i bez briga biti?
A on? On koji zna moju igru. Poznamo se kratko a mnogo. Zna moju iskru zanosa. No ne u potpunosti. To ni nikada neće znati.
Pogled se muti od suza što obrazom putuju.
Ne želim razmišljati.
Završit ću sa pisanjem.
Prepustit ću se ponovo strujama života.
Neka one učine svoje.
Neka bude crveno.

| 22:00 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |