Vidjela sam ga jučer. Isti, savršeno isti. Ništa drugačije.
Pušio je cigaretu, stisnuo oči u kurtoazni osmijeh i mahnuo.
Ne sviđa mi se da me to taklo jer sam sa time završila.
Dobro da sam bila u društvu koje razumije.
Naravno iz potrebe za nečim, sama sam ovo pretvorila u priču.
(iako pozdrav nije ljubavna priča)
U stvari, nekako mi riječ, osjećaj i stanje zvano LJUBAV sve manje pristaje uz njegov savršen oblik.
Sve ovo nema smisla.
Nikakvog smisla zapisivati a opet to radim.
Jer iz njegovog svijeta u moj i obrnuto, ne postoji most.
Vjerojatno sa razlogom.