Dok Covjek nestaje jos prije no sto se pojavio u svom pravom svjetlu.
( Iz nedavne korespondencije)
Draga L.,
Uz obilna razmišljanja i stručne sugestije vaše me cijenjeno pismo uvelo dobrim dijelom u problematiku predmeta, kao i sugestivnost gladnom da bi, možda, trebao više jesti.
Poteškoće kontaktiranja sa poznatim osobama se također dodatno pogoršavaju iz razloga što prebrzo nestaju kao stogodišnjaci, ali taj problem uopće ne osporava ideju Udruge, naprotiv, upravo je to i pokreće. Kao i bojazan da nestajanje Manjine, koja je u toku čitave historije bila odgovorna za održavanje društvene ravnoteže sa velikim zlima, uvodi čovjeka u ono u čemu se već nalazi, tj. u opće društvenu kaotičnost na svim njegovim razinama.
Također vam moram istaći da obraćanje idealima 19 stoljeća, nužno ne znači zapostavljanje drugih, pa se i tu pojavljuje već spomenuti naprotiv, jer upravo u tom stoljeću se oni pojavljuju na zajedničkoj pozornici čitave, neke pet milenijske pisane povijesti čovječanstva.
Od , možda, nekih prvih ograđenih mezopotamskih stočnih pripitomljavanja kojima se rađa nova riječ privatnog vlasništva, Mojsijevog izuma povlaštene nacije, starogrčke pojave također jedne nove riječi demokracije, usred cvjetanja robovlasništva, kao Isusovog Kršćanstva koje ustanovljava slobodnog čovjeka, srednjevjekovna Renesansa , Prosvjetiteljstvo i Humanizam, kao da se sastaju na zajedničkom dogovoreno latinskom RADUNU.
Marx i Engels ih samo zapažaju, analiziraju i prebrojavaju . Po riječima samog Marksa njegova je sreća što se rodio nakon Newtona, Descartesa, Darwina, Kanta, Hegela i drugih, koji su svojim djelima već pridonijeli jednoj od najsavršenijih društvenih ravnoteža koje omogućuje njihovu opću sintezu u Znanstveni socijalizam.
19. stoljeće nikako kao neka pojava „danog trenutka“, kao možda još jedan „Horuk“u spašavanju što se spasiti dade iz klasne golgote Čovjeka- Barbarina, Krležinog Rogatog Dvopapkara, Siledžiju na Olimpu konkurentnosti u mjesto civilizacijskog Suradnika.
19. stoljeće,ne kao još jednu reformsku društvenu Glistu, ili neku prolaznu pojavu koja ubrzo zastarijeva, završavajući na anakronom smetlištu povijesti, već kao perpetuirajuća vrijednost nove epohe Humanizma koja otvara veličanstvenu uzletnu pistu čovjekovom letu prema samome sebi, najcjelovitijem planetarnom biću.
O tome se radi, dali Malobrojni mogu sada i nakon svega zajedno naprijed, oslobođeni maloumnih doskočica ograničenih dometa škrtarećih interesnih čvorišta, koja, nakon svega, tek nudi današnja totalna društvena dekadensa, opći raspad čovjekovog bića na svoje najsitnije atomske djeliće kako bi se naknadno rekonstruirao prema potrebi „sadašnjeg reformskog trenutka“ u biće poslušnog Robota, nojevske glave zaturene u drustveni pijesak, i pridonašajući tako velikim dostignućima 19. stoljeća, možda, upravo riječima naše Vedrane Rudan:
„ Otkrićima pizdinog dima“.
Srdačno vas do daljnjeg pozdravlja, Severino
Post je objavljen 22.02.2010. u 12:12 sati.