Nocas sam je nakon dugo vremena opet osjetila pod kozom..
U gomili ljudi s kojima sam bila, koji su se zabavljali, pili, plesali, razgovarali.. Okruzena i finim maminim sinovima koji su vec mastali o dignutom ponosu kako hvata ritam...
Bila sam u svom svijetu u kojem oci drzim otvorene samo iz razloga da bih i njima mogla upijati sve te sitne detalje..
Jedan od rijetkih trenutaka u kojima ritam i brzina rodnog grada bjeze od mene umjesto da me, kao obicno....siluju.....a ne bi ni bilo moguce.. jer umjesto njega.. u sebi osjecam tebe.
I osjecajuci tebe, osjecam i sebe, a poznavajuci sebe, poznajem i tebe...
Tvoja je namjera prozirna
Tvoja su djela crno-bijela
A moje sivilo ostaje konstantno
Jer podcjenjujuci mene probijas donju granicu - svoju, nazalost.. i spustas se na neku razinu.... gdje bilo kakva reakcija osim...nikakve....nije ni moguca.
Ti si premlada
a ja sam prestar za čekanje
miris u zraku mekan je
otkada tvoje sreo sam oči
san ove noći počinje
Apokalipso sviraju
crni i znojni anđeli
s cvjetom u kosi
ritam te nosi
dobit ću sve što zaželim
Sad uzmi mi ruku i vodi me
pred nama nisu godine
al mogu biti najdulji sati
rado te pratim
vodi me
Anđeli nek se odmore
a u nebeske ponore
mi ćemo skupa padati znati
otvori širom prozore
Ti si ta koju sanjam
ja sam taj kojeg oduvijek znaš
više nemamo želja jer sad plovimo do beskraja
Post je objavljen 20.02.2010. u 12:43 sati.