Marketing
U SEMAFOR MI SE UZDAMO
Postoje pješački semafori u ovom gradu koji se ne pala po defaultu. Ukoliko ne pritisneš tipku – bip – na onoj škatuljici pričvršćenoj na stup semafora možeš dovijeka iščekivati zeleno svijetlo. Nemam najmanjeg pojma zašto je tome tako, nemam ni potrebu saznati zivkajući emisije radijske postajeZajebala-Nas-Je-Bivša-Uprava-Kme-Kme-Kme i iščekivati odgovor dok me pompozni skorojević koji već dvadeset godina nije naučio čitati vijesti dokrajčuje latino glazbom...
Nedvojbeno, ispiranje mozga uzelo je maha na svim frontovima. Sve je više čekača pred tim bešćutnim trookim uređajima koji naprosto INSISTIRAJU na interakciji Tvoj-Prst-Moj-Život, pari da su dio nekog umjetničkog projekta. Oh, INTERAKTIVNO, ta čarobna i zavodljiva riječ u istima suvremenog umjetnika.... Dragi čitatelju dopusti mi da je još jedno upotrijebim u ovom tekstu, jer mi se evo ne-interaktivno digao...
I-N-T-E-R-A-K-T-I-V-N-O
Nu da, doktore Zidiću, vidite, signifikantno je kako većina tih discipliniranih čekača nije, kao što je bio slučaj prijašnjih godina, srednja dobna skupina te ljudi treće životne dobi, krezube, izhlapljele babe i gospođe pudingastih guzica što ispuštaju tugaljive prdce, ne, to su mladi ljudi, srednjoškolci i studenti. Dr. Birov, naš uvaženi akademik smatra da korijene ovog problema valja tražiti u opterećenju mladeži suvišnim podatcima i nepročišćenim gradivom, te državnom maturom i bologna programom. Sa druge strane dr. Milas i dalje se drži teze da mozak vrijedi dvije marke, te da se oko toga ne treba previše uzbuđivati. Kada mu kažu da više ne postoji maraka, već da je sada euro u điru, on se samo blago osmjehne, odmahne rukicom i veli - Kako nema? Ima u Bosni. Kažem mu, stari pizdune, ova tvoja izjava najbolje ocrtava odnos vlasti prema visokoškolovanim građanima u posljednje dvije dekade. Kažem mu to moralno-didaktičkim tonom. Na njegovom se licu ocrtava ponos. Nego-nego, uzvraća on epistolarnim tonom. Ali ni Bandić nije bio loš, ono za Josipovića: što je taj uopće radio osim što je čitav život bio profesor. Dobar, dobar!
(Uskoro će tehničar pomiješati audio vrpce i Milas će progovoriti glasom Mate Parolova, Zidić glasom Emira Kusturice, Birov glasom dupina, a moi glasom Bojane Gregorić. I tu je vrijeme da završi ovaj tekst.)
----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Appendix
----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Neki dan zastadosmo Babalu i ja (Babalu je moja trogodišnja kćer) na raskrižju Vukovarske i Držićeve. To su velike zagrebačke prometnice, sa tri-četiri trake, i kada krene bujica automobila jednostavno je nemoguće ne biti svjestan prometne situacije.
Kako se pješačko zeleno nije upalilo, a zeleno za automobile jest, mirne duše i s noge na nogu pređosmo mi na suprotnu stranu, kako i priliči zdravo-razumskim ljudima. Osvrnuo sam se iz puke znatiželje, da vidim koliko je ljudi prokljuvilo semafor. Nitko. Hej, čovječe, nitko. Stajali su tamo, nijemo, s mržnjom, osudom i prezirom u očima. Da, naravno, u njihovim sam očima bio neodgovoran otac koji ugrožava djetetov život. Ni tri hidrogenske bombe nisu mogle pomaći tu glupavu perspektivu.
Sjeli smo na tramvajsku klupu.
Izmijenila su se tri zelena. Društvo je puštalo korijenje.
- Babalu, vidiš one djevojke, žene i sumnjive tipove tamo?
- Vidim – rekla je spremno.
- E, to su ti guske!
- Guske?
- Aha. I gusani.
- Gusani?
- Da.
- Što su to gusani?
- Gusani su ševci gusaka.
- Ševci? Što su to ševci?
- Kad odrasteš kas' će ti se samo. Tako je meni govorio Zaratustra kada sam bio mali. E, da, i oni su u magli. Mislim ti gusani i guske.
- Gusani i guske su u magli?
- Aha.
- Ha-ha-ha...
- Ho-ho-ho....
- Ha-ha-ha...
- Ho-ho-ho...
- Jednom riječju Hrvati.
- Hrvati u magli!
- Ho-ho-ho.....
- Ha-ha-ha...
- Ho-ho-ho.....
- Ha-ha-ha...
- Bravo malena, vidim kužiš spiku. E, njima ni Josipović ne može pomoći. Što misliš, može li onima tamo Josipović ikako pomoći? Pogledaj onog dinaroida, pravi je monstrum čupavac. Za tog bi trebalo konstruirati pedeset metara visok monolit da potakne evolutivni proces u njegovom nagnjilom mozgu veličine oraha. Mislim da se to neće dogoditi.
- Neće se dogoditi! Neće se dogoditi!
- Drago mi je da se slažemo, anđele. 'Ajmo sad doma... posljednja crta obrane... nema uzmaka...ne popuštamo ni za pedalj... Napravit ću tebi i seki griz i naribati gore čokoladu, onda ćemo malo listati povijest umjetnosti i čitati Bellowa prije spavanja. Važi?
- Važi tata.
Tramvaj je pristigao. Ušli smo. Ekipa na semaforu još je čekala zeleno.
Post je objavljen 19.02.2010. u 23:14 sati.