Tvoj me povik mog imena jednu večer prenuo iz sna... A bio je tako stvaran i tako... uplašen, nesretan, molećiv...
Ne sjećam se što sam sanjala... samo se sjećam kako sam se trgnula... još i sad mi odjekuje u ušima...
...
Neki su trenuci stvoreni za pamćenje... utisnu se u našu kožu... kao kad bura propuše sve što imam na sebi i sledi do kosti... Ali, ... voljela sam nekad te dane... vedro, sunčano vrijeme, modrinu posvuda oko mene i miris zraka, miris nade... Dugo se nisam tako osjećala, ali sad se nešto vratilo... Godine ne mogu unatrag, ali sjećanja da... I srce ih prati...
Post je objavljen 09.02.2010. u 14:56 sati.