Već koracima prvim
po trnju sam hodila
al' hrabro naprijed kročeći
sreću sam svoju tražila.
Poneki stidljivi cvjetić
uz putove moje je cvao,
ali, vjerujte, skoro uvijek
netko je drugi ga ubrao.
Tako je to uglavnom
bivalo u mojem životu:
svladavajući brojne teškoće
tražila sam skrivenu ljepotu.
Naučih davno: gdje ruže cvatu
tamo uvijek i trnja ima;
nađe se nešto iskrenosti
al' više zlobe u ljudima.
Pomirih se sama sa sobom
više ne plačem često ni jako
kad me netko povrijedi
kažem: ma, dobro je i tako!
Neka to njemu bude na čast
što dobrim dobro mi ne vrati;
ja ipak i njemu želim sreću
i na licu ću osmjeh zadržati.
Jednog dana, kad po mene dođe
s kosom u ruci crna sjena
čut će moje zadnje riječi:
Ja ipak sam bila sretna žena.
Post je objavljen 31.01.2010. u 09:02 sati.