Marketing
VRISAK za Ivana
Rođena sam u Bjelovaru. U tom gradu sam živjela prvih 6 godina života…. a nakon toga sam tamo bila čest gost… jer su me za njega vezali predivni ljudi i uspomene iz najranijeg djetinjstva. Nemam nijednu ružnu uspomenu…. taj grad je u mom sjećanju obilježen predivnim događajima, mirisima, bojama i toplinom….
Nedavno sam bila tamo u jednoj posjeti… i svaki puta zatreperim u susretu s tim gradom.
Kad su HIV pozitivne djevojčice, Nina i Ela imale problema s prihvaćanjem druge djece u školi…. njihovi udomitelji su preselili u Bjelovar i tu su pronašli mir, prihvaćanje i svoj novi dom. Silno sam bila ponosna na ljude iz mog grada…
Nedavno se u Bjelovaru desilo nešto strašno…. nešto zbog čega se sramim, a taj događaj mi grubo otvara oči i upozorava me da je ona toplina tek uspomena iz nekih drugih vremena, a da u tom gradu vlada ludilo koje i inače imamo prilike gledati u našem društvu.
Neću vam prepričavati događaj, nego ću vam staviti linkove na brojne tekstove koji su objavljeni na Indexu.
Javno hvalisanje zlostavljača
Ivan premješten u drugi razred
Grupa podrške Ivanu na Facebooku
Ivan nam priča...
Prikupljeno 20.000 za Ivana
Žiro račun za uplatu novčane pomoći
Često na blogovima otvaramo teme u kojima molimo pomoć za bolesne, svi mi u dijelu tih akcija sudjelujemo… pa je tako i sa akcijom za malog Ivana koja je pokrenuta na Facebooku.
Osobno sam se uključila u mnoge akcije prikupljanja pomoći…. dok sama ne volim otvarati takve teme. Strašno sam ogorčena na državu u kojoj se narod mora snalaziti na ovakve načine da bi se liječio, da bi preživio….
Ivanova obitelj je siromašna i sasvim sigurno im je svaka pomoć dobro došla… ali Ivanu je od novčane pomoći daleko važnije da svi zajedno stanemo uz njega i kažemo mu da osuđujemo ponašanja koja su mu nanijela bol… da mu poželimo svu sreću na njegovom putu. Još je važnije poručiti zlostavljačima da nam je puna kapa „zlatne mladeži“ koja je sve bahatija i ima sve manje granica, da smo društvo koje ne plješće njihovim bljuvotinama.
Njima, a očito po uzoru na one koji ih odgajaju nije više dovoljno da čine što im se prohtije, oni svoja zla snimaju i njima se hvale javno… kao da je to nešto najnormalnije na svijetu.
Ne, to nije normalno!
Kroz ovu temu vas ne pozivam na prikupljanje novčane pomoći… jer svi koji to žele, podatke će pronaći na Facebooku, kao što sam ih i sama tamo pronašla. Naši novčani prilozi su samo zakrpe na materijalnu nesreću jedne obitelji… ali tu nije kraj naše odgovornosti, kao članova ovog društva.
Otvaram ovu temu jer smatram da je važno javno osuditi ovakva ponašanja. Važno je da nas što više sazna za takve događaje, da porazgovaramo sa svojom djecom… da o tome razgovaramo međusobno i glasno vrisnemo protiv zlostavljanja.
Djeca znaju biti posebno okrutna. Zato što su iskrena i još ne znaju svoje loše osobine i sve ono što čuju u svojim roditeljskim domovima licemjerno skrivati, poput odraslih.
Djeca zlostavljači nisu rođena s predrasudama, mržnjom, netolerancijom i potrebom zlostavljanja različitih. U njih je to netko usadio… ili ih je netko do te mjere zanemario pa su se povela za čoporom. Ponašanje djece je slika našeg društva. Ružna je slika našeg vremena koju mi rišemo…
Zato vas molim da komentarima pridružite mom vrisku, da razgovarate o ovom događaju u svojim sredinama…. da ovakva ponašanja obilježimo kao neprihvatljiva…. i neka se naš vrisak čuje do neba.
Post je objavljen 29.01.2010. u 23:35 sati.