Otvaranje kapaka
osvjetlilo je unutrašnjost
zvukovi obojali tišinu
Koraci me poniješe zemljom
Zbunjeno primah hladnoću zjenica
toplinu stiska ruke
tamu straha
svjetlost sigurnosti
suhoću boli
svježinu darovanih izvora
Začudiše me
nebeska prostranstva
zelenilo nicanja
pjev ptica
klicaj slobode
Dotaknuše me misli tuđe
što bujicom rodiše nove
odraz lica svoga
na obrazima tuđeg
Sljepoća me gušila
njemost razdirala
gluhoća ranjavala
upoznavanjem zemlje
neba
Žudi li srce
ispuniti praznine
onim što mu se daruje
bez prebiranja
ili bježi
od krikova samoće
Lutanja me nose
kidaju i gade
oblikuju pričom
liječe pjesmom
raduju prihvaćanjem
tuže nerazumijevanjem
utiskujući stope u sjećanju
A onda čuh glas
koji me doziva
Otkrih čežnju
biti potreban
okusih radost
činjenja dobrog
pred srcem ostavih vratara
Od sveg upamti samo ljubav
Ljiljana Katić
Post je objavljen 27.01.2010. u 10:31 sati.