Marketing
"ratničko" veselje
Inače cijela ekipa nam je bila iznenađujuće dobra: sve pitomi riječki „dečki“ i incidenti su bili jako rijetki. Vladala je svojevrsna idila jer je primirje potrajalo. Kada sam prozreo priče o četnicima „s nožem u zubima“ i shvatio da pucat mogu samo na svoje ili eventualno nekog domoroca, stražario sam uvijek sa zakočenim automatom da ne bude nevolje.
A bio je među nam jedan „junak“ koji je usred noći (i usred zaseoka) bacio bombu na fantoma, koji je postojao samo u njegovoj mašti. 
Bili smo smješteni u Smolčićima (Lipice) usred šljivika ( i nešto jabuka i krušaka), a dok je trajalo lijepo vrijeme redovito smo brali gljive, šipak i druge jestive biljke. Imali smo i mogućnost da sami pripremamo jelo pa sam jeo manje od pola „službenih“ obroka. Kako sam bio jedini „vegetarijanac“, obično bih skuhao nekakvo povrće (i divlje bilje) bez soli i začina, pa to pomiješao s pola vojničkog obroka, koji je obično bio premasan i preslan. 
Bio sam u izvrsnoj tjelesnoj kondiciji: mogao sam, iz zaleta, skočiti u Dodge (kamionet)
kojim su nas prebacivali na „prvu crtu“ tj minobacački položaj.
Najveće su mi veselje bile gljive. Jednom sam na maloj krčevini vidio oko sebe par desetaka vrganja – više nego što sam ih ukupno vidio u dotadašnjem životu. Naravno bili smo izbirljivi i jeli smo samo najbolje. Kako su uz mene bila još dva gljivara, nikada nismo oskudijevali.
Jedan od gljivara bio je „stari borac“ – dosta mlađi od mene Nazvat ću ga Marko. Pričao mi je da je već svašta prošao i kako se jednom, po magli, prišuljao na petnaestak metara od vatre uz koju su se grijali četnici.
Bio je u napasti da baci bombu, ali je zaključio da bi se teško izvukao, pa je odustao.
Jednom smo otišli prilično daleko u potrazi za gljivama i ja sam primijetio kako kršimo propise jer idemo nenaoružani (uvijek sam mrzio tu gvožđuriju), na što se on nasmijao i počeo vaditi bombe iz džepa. Nikad se nije od njih odvajao. 
Post je objavljen 26.01.2010. u 10:14 sati.