26.01.2010., utorak
"ratničko" veselje
 Inače cijela ekipa nam je bila iznenađujuće dobra: sve pitomi riječki „dečki“ i incidenti su bili jako rijetki. Vladala je svojevrsna idila jer je primirje potrajalo. Kada sam prozreo priče o četnicima „s nožem u zubima“ i shvatio da pucat mogu samo na svoje ili eventualno nekog domoroca, stražario sam uvijek sa zakočenim automatom da ne bude nevolje.A bio je među nam jedan „junak“ koji je usred noći (i usred zaseoka) bacio bombu na fantoma, koji je postojao samo u njegovoj mašti.  Bili smo smješteni u Smolčićima (Lipice) usred šljivika ( i nešto jabuka i krušaka), a dok je trajalo lijepo vrijeme redovito smo brali gljive, šipak i druge jestive biljke. Imali smo i mogućnost da sami pripremamo jelo pa sam jeo manje od pola „službenih“ obroka. Kako sam bio jedini „vegetarijanac“, obično bih skuhao nekakvo povrće (i divlje bilje) bez soli i začina, pa to pomiješao s pola vojničkog obroka, koji je obično bio premasan i preslan.  Bio sam u izvrsnoj tjelesnoj kondiciji: mogao sam, iz zaleta, skočiti u Dodge (kamionet) kojim su nas prebacivali na „prvu crtu“ tj minobacački položaj. Najveće su mi veselje bile gljive. Jednom sam na maloj krčevini vidio oko sebe par desetaka vrganja – više nego što sam ih ukupno vidio u dotadašnjem životu. Naravno bili smo izbirljivi i jeli smo samo najbolje. Kako su uz mene bila još dva gljivara, nikada nismo oskudijevali. Jedan od gljivara bio je „stari borac“ – dosta mlađi od mene Nazvat ću ga Marko. Pričao mi je da je već svašta prošao i kako se jednom, po magli, prišuljao na petnaestak metara od vatre uz koju su se grijali četnici. Bio je u napasti da baci bombu, ali je zaključio da bi se teško izvukao, pa je odustao. Jednom smo otišli prilično daleko u potrazi za gljivama i ja sam primijetio kako kršimo propise jer idemo nenaoružani (uvijek sam mrzio tu gvožđuriju), na što se on nasmijao i počeo vaditi bombe iz džepa. Nikad se nije od njih odvajao.  |