kad čovjek svoje srce nosi na rukama
kao dar
i poklanja ga cijelom svijetu
ne pitajući se da li će boljeti
živjeli smo neznajući za drugo
dajući sebe životu
posvećeni danu radosti i nestajanja
sagorjeli u mislima htijenja
u nama neizrecivi smisao
samo smo voljeli
noseći svjetlo cijelom svijetu
nije bilo važno kad je naše srce kucalo
luđački do bola
sretno i prepuno čežnje
trćeći ulicama zanosa
glasno izvikikujući ime
onog, koga smo voljeli
zar je bilo bitnije i važnije bilo što od života
jedra smo dizali kad su ih drugi spuštali
da oluja nas ponese, i najviši valovi mora
i oštre hridi između kojih smo vješto plovili
i kralj i ciganin, stranac i netko nam' drag, sam kraj ničega
bio je dio naše duše na putu
ljubav je to što nas krasi
od prvog do zadnjeg časa
od tmine do posljedje stvorene zvijezde
kad pođem u noć
tu smo, negdje tu, u nekom svijetu
gdje samo ljubav ima ime
možda sam daleko od poćetka
i kako da počne poćetak
kad sam te sreo
u snu
a ti si prošetala
prepoznao sam obrise tvog svjetla
i boje svijetova koji se rađaju
zvjezde su već bile na nebu
neznajući koliko je nebo visoko
a to nebo i ta zemlja i te zvijezde
u mom su srcu
zajedno s tobom
©miljenko_trnsko2002@yahoo.com
Post je objavljen 15.01.2010. u 23:28 sati.