Podsjećamo se obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske od 15. siječnja 1992. godine kada su zemlje-članice Europske unije priznale državnu nezavisnost Republike Hrvatske ili hrvatsko državno pravo.
Island je bio prva nezavisna država koja je priznala hrvatsku samostalnost i nezavisnost, a konačni proboj u međunarodnome priznanju izvršila je Sveta Stolica (Vatican-Grad-Država), 13. siječnja 1992. godine, s najavom priznanja od 20. prosinca 1991. godine kada je i Njemačka najavila da će priznat hrvatsku nezavisnost.
Za međunarodno priznanje najzaslužniji je hrvatski narod, s naglaskom na hrvatskim braniteljima u Vukovaru, hrvatskim dragovoljcima, policajcima i gardistima (ZNG), bojovnicima Hrvatskih obrambenih snaga, i Vukovarcima, koji su obranom svoga grada-heroja branili i obranili teritorijalnu cjelovitost i opstojnost Republike Hrvatske u velikosrpskoj agresiji SFR Jugoslavije, Srbije, tzv. JNA, četničkih paravojnih jedinica i srpskih pobunjenika iz Hrvatske koje je predvodio komunistički diktator i vođa /srp. vožd/ Socijalističke Republike Srbije, de facto ratni zločinac Slobodan Milošević.
Za hrvatsku nezavisnost izborili su se hrvatski branitelji Domovinskog rata (rata za nezavisnost Hrvatske i slobodu hrvatskog naroda), a za hrvatski suverenitet i međunarodno priznanje Hrvatske zalagao se lobbyranjem po svijetu i organizacijom, osnivanjem i naoružavanjem Hrvatskih obrambenih snaga, g. Dobroslav Paraga, predsjednik (tada oporbene) Hrvatske stranke prava, a na čelu hrvatskih vlasti koja je u konačnici zatražila međunarodno priznanje stajao je predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman.
Od stranih državnika, najzaslužniji za međunarodno priznanje je predsjednik njemačke vlade, kancelar dr. Helmut Kohl (katolik i predsjednik njemačke demokršćanske stranke CDU), zatim, ministar vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Hans-Dietrich Genscher (liberal) kojemu je dr Kohl dao zadatak da pripremi teren za priznavanje Hrvatske, te austrijski ministar vanjskih poslova dr. Alois Mock (demokrašćanin), i (poljski) papa Ivan Pavao II Veliki (Karol Wojtyla).
Protiv međunarodnog priznanja bili su francuski predsjednik Francoisa Mitterand (ljevičar, predsjednik Socijalističke stranke, u Drugom svjetskom ratu kolaborant njemačkih nacista i okupatora), zatim, britanski premijer John Major (konzervativac/torijevac, desničar) i austrijski kancelar Vranitzky (ljevičar, predsjednik Socijaldemokratske stranke), kao i američki predsjednik George Bush (Senior, konzervativac, desničar). Protivnik međunarodnog priznanja Hrvatske bio je i posljednji ministar vanjskih poslova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, boljševik i oficir zloglasne jugo-komunističke tajne policije Ozne, Budimir Lončar – Buda, koji je u rujnu 1991. u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda zahtijevao uvođenje embarga na izvoz oružja u SFRJ, dakle, tada i u Republiku Hrvatsku, kako bi do zuba naoružana JNA osvojila razoružanu Republiku Hrvatsku. (Račanov SKH-SDP je 1990. odstupio oružje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske, oko 200 tisuća pušaka i strojnica etc., posrbljenoj i protunarodnoj takozvanoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji i Titovim generalima u Beogradu, Veljku Kadijeviću i Blagoju Adžiću, koji su poslije predvodili napad na Vukovar i njegovo razaranje.) Budimir Lončar postao je 2000. godine savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Republike, Stjepana Mesića, a SDP, koji je prilikom proglašenja hrvatske nezavisnosti od 25. lipnja 1991. iz protesta napustio plenarnu sjednicu Hrvatskog sabora, preuzeo je 2000. vlast u samostalnoj Republici Hrvatskoj, a danas postavlja novoizabranog predsjednika Republike Hrvatske.
U trenutku proglašenja hrvatske nezavisnosti od 25. 6. 1991. niti jedna zemlja na svijetu nije pozitivno odgovorila na apel Sabora Republike Hrvatske za priznanjem nezavisnosti od bivše Titove Jugoslavije, tako da je doprinos hrvatskih branitelja u obrani Vukovara bio odlučujući da Republika Hrvatska nije pala i osvojena od strane srpskih osvajača.
U trenutku međunarodnog priznanja Republike Hrvatske je trećina hrvatskog teritorija bila pod srpskom okupacijom.
Britanska vlada je priznanje Hrvatske uvjetovala dolaskom međunarodnih snaga iz OUN, zvane UNPROFOR, sa ciljem osiguranja srpskih osvajanja u Hrvatskoj, te je hrvatsko vrhovništvo pod ucjenom Engleza i njihovih saveznika pristalo na dolazak Unoprofora u zamjenu za međunarodno priznanje.
Programska deklaracija Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) iz 1989. nije sadržavala program o hrvatskoj nezavisnost nego program o stvaranju jugoslavenske konfederacije za koju se predsjednik Tuđman zalagao, uz podjelu Bosne i Hercegovine sa Srbijom, dok je program Hrvatske stranke prava sadržavao ideju hrvatske nezavisnosti za koju se zalagao Dobroslav Paraga, i od Sabora Republike Hrvatske, govorom na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, 21. 12. 1990., zahtijevao proglašenje hrvatske državne nezavisnosti!
Danas, 18 godina nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske je naša zemlja, Srednjoeuropska i jadranska Hrvatska, članica Sjevernoatlantskog vojno-političkog saveza NATO, zapadnobalkanskog ekonomsko-političkog saveza CEFT-a, i pred ulaskom u Europsku uniju na koju će, ukoliko do toga dođe, predati svoj, u velikosrpskoj agresiji krvljom stečeni, suverenitet i svoju slobodu. NATO nije branio Republiku Hrvatsku od velikosrpske agresije, niti će nas braniti ubuduće od moguće velikosrpske, pogotovo ako će Srbija postati također članica Natopakta.
Umjesto prosperiteta u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj, eks-komunistička vladajuća balkanska elita je Hrvatsku opljačkala, zadužila za preko 35 milijardi eura, i obezvrijedila stečevine Domovinskog rata.
Dok se spremao na smrt u srpskom zarobljeništvu, hrvatski junak i novinar Hrvatskog radio Vukovara, na Ovčari smaknuti Siniša Glavašević, poručio je iz opkoljenoga Vukovara i preko radio-valova u "Oporuci Vukovara" da je hrvatsko vrhovništvo izdalo Vukovar i Hrvatsku! Posljedice te nekažnjene veleizdaje vide se i osjećaju i danas u Hrvatskoj.
Hrvatsko društvo, nikada do kraja oporavljeno od rata, opljačkano od srpskog okupatora, ali i domaće vlasti, još je i dobro prošlo s obzirom na veleizdaju i agresiju, i bez sumnje bi se brzo oporavilo, s obzirom na visoki stupanj psihološkoga potencijala hrvatskog naroda, da vlastodršci nisu uništili demokraciju i pravni poredak, tako da je Hrvatska otprilike od 1990. do danas doživjela katastrofu slična prirodnoj katastrofi potresa od 7 stupnjeva po Richteru koji je prekjučer doživio siromašni narod nezavisne države Haiti na karipskom otoku Hispanioli.
Crnački narod Haitija bio je u robovlasničkom odnosu koji je prekinuo veliki državnik Napoleon Bonaparte, oslobodivši Haićane od ropstva, i pustivši Haiti 1804. godine iz statusa francuske kolonije u državnu nezavisnost. Od tada do danas Haiti biva od zapadnih vlada sustavno unazađivan i iskorištavan, a narod izrabljivan i osiromašivan. Čak je crnački narod Haitija bolje prošao od Hrvata koji 1804. nisu dobili nacionalni souverainitet i državnu nezavisnost nego tek 1992. godine za koji su se sami izborili (ako izuzmemo Drugi svjetski rat i NDH). Naime, cijelo 19. i 20. st. je hrvatski narod tlačen od strane zapadnih vladara (njemačkog cara iz Habsburške Monarhije), i poslije od velikosrpskoga kralja te na koncu od crvenog faraona i zločinca Tita u Jugoslaviji pod komunističkom diktaturom. Stoga je međunarodno priznanje Hrvatske od 15. 1. 1992. od prvorazrednoga značenja za hrvatsku povijest i budućnost, za hrvatski politički narod i njegovu slobodu.
U nastavku pročitajte kako unatoč destruktivnoj političkoj vrhušci u Republici Hrvatskoj ipak postoje i pojedini pametni Hrvati koji žele dobro svome narodu, i koji imaju ideje kako ostvariti prosperitet za hrvatske građane. Međutim, ne zaboravimo, dobre ideje imao je i Otac domovine Ante Starčević, i Nikola Tesla, pa su Hrvati obojicu protjerali iz svoje javnosti:
KAKVO DRUŠTVO STVARATI ? NEOLIBERALNO I POTROŠAČKO ILI DRUŠTVO ZNANJA?
"Na prijelazu iz 2. u 3. tisućljeće nije se egzistencija niti samostojnost naroda izgrađivala sa tvrdnjama kako, mi Hrvati, imamo najljepšu zemljopisnu državu, najljepše more na svijetu, kako imamo kulturu i povijest od stoljeća sedmog, kako smo regionalna sila i tako redom. Sve to je istina, ali ne služi isključivo sadašnjosti i budućnosti.
Povijest o politici Hrvata, o njihovoj kulturi, gospodarstvu, društvu itd. može služiti kao znanje samo za sadašnjost, a više za budućnost samo onda, ako saznanje o znanosti povijesti svog naroda upotrijebimo kao pomoć za neponavljanje pogrešaka iz prošlosti i za efikasno stvaranje i upotrebu znanja, znanosti i kulture sada, u sadašnjosti!
Valja ulagati u znanje i kulturu znatno više novaca, osobnog truda i prije svega dobre volje i pametne ideje. Ako se ne ulaže u znanje i odgoj, u znanost i kulturu znatno više nego što se činilo u Hrvatskoj u 20. stoljeću, znači da kao narod nismo dovoljno svjesni ili imamo političku elitu koja gleda samo svoje uske (egoistične) materijalne interese ili koja namjerno sa predumišljajem izdaje nacionalni interes svoje domovine, države i naroda.
Hrvatska je bila kolonija 889 godina dugo (od 1101. do 1991.) S obzirom na to da smo bili stoljećima kolonija, niti jednoj državi koja je nama vladala nisu bili potrebni samosvojni obrazovani ljudi, već samo dobri činovnici. Hrvatska je zato imala školstvo za dobre i kreativne činovnike koji se i u svijetu, u tuđoj organizaciji, dobro snalaze. Danas to isto školstvo obrazuje i odgaja slabe činovnike jer nas gazi vrijeme, financiranje, stare spoznaje iz socijalizma i neprimjereni ljudi koji školstvo vode. U nas ne postoji suvremeni kvalitetni školski sustav.
Europska unija je nova država u našem susjedstvu i ne bi bilo dobro kada bi se obnovljena nova hrvatska država našla u situaciji Mexica pri stvaranju SAD. U hrvatskoj se stvara štetna anti-industrijska kultura. Govori se o strateškoj važnosti turizma i poljoprivrede, a ulazak u Svjetsku trgovačku organizaciju (WTO) tome bude velika zapreka koju nismo do kraja spoznali. Potrebna je javna rasprava u Hrvatskoj pod pitanjem: Od čega će Hrvatska živjeti? O tom problemu raspravljaju već sada bogata arapska društva koja razmišljaju od čega budu živjeli kada se koncem 21. ili 22. stoljeća iscrpe nalazišta nafte. Ne može 200.000 hrvatskih radnika hraniti pet milijuna stanovnika Hrvatske u uvjetima kada država djeluje samo kao ubiratelj poreza. Bez ograničenja koja nameće WTO u poljoprivredi i nekim drugim gospodarskim granama, a takve zapreke nameće i EU, Hrvatska može hraniti oko 50 milijuna ljudi. Hrvatska ima dragocjen geopolitički položaj, ima more, šume, plodna polja. Hrvatska sveučilišta su siromašna i nemaju autonomiju, teško mogu stvarati znanja, a jedva prenositi tehnička znanja. U vrijeme komunističke reforme školstva u Hrvatskoj (takozvane Šuvarova reforma) je reforma školstva razdvojila različite znanstvene discipline i zatvorila ih u ladice. Humanistička inteligencija na sve gleda s visoka, a tehnička inteligencija je školskom reformom iz sedamdesetih godina 20. stoljeća potpuno rascjepkana: svaki fakultet je postao sveučilište za sebe, neki vrlo razvijeni, a drugi gotovo na umoru. I studenti su žrtve profesora kojima zastarijeva znanje. Naša sveučilišta nemaju stvarno djelujuću autonomiju te shodno tome nemaju ni tijela koja ispituju rad sveučilišta i kvalitetu nastave, te javno objavljuju rezultate. Umjesto da se sveučilišta Hrvatske povežu s onima iz Zapadne Europe, Sjeverne Amerike i Australije, naši “mudraci” i sebičnjaci ustanoviše rektorski zbor koji vlada svim sveučilištima u Hrvatskoj. Visoko školstvo kod nas nije pridruženo znanosti. Gdje je obrazovanje za informacijsko društvo, ne budućnosti, nego sadašnjosti? Trebamo stvoriti sustav cjeloživotnog obrazovanja za sve struke!
Temeljno je pitanje: Trebamo li mi Hrvati vlast kako bismo vladali nad Hrvatima, ili kako bismo nešto pametno za Hrvate učinili?
Hrvatska likvidira brodogradilišta, a svaki brod je tvornica. U svijetu je težište na razvoju brze željeznice na struju jer se zna kako cijena nafte raste, a Hrvatska razvija samo ceste, i to vrlo, vrlo sporo, a potpuno zanemaruje Hrvatsku željeznicu.
Industrijsko društvo počelo se stvarati sa razvojem parnog stroja u drugoj polovici 18. stoljeća. Početkom osamdesetih godina 20. stoljeća bio je s razvojem micro-chipa prijelaz sa industrijskog na informacijsko društvo, a koncem 20. stoljeća te na početku 21. stoljeća se istodobno zbiva prijelaz na dva nova društva: u novom biotehnologijskom društvu je težište na novim znanjima sa područja biotehnologije. Temelj je završenje projekta snimanja genske slike čovjeka. Radi se o revoluciji u medicini. Drugo je nanotehnologijsko društvo oslonjeno na procese na molekularnoj razini. Srca računala su koncem 20. stoljeća već bila na toj razini. Čovjek će moći utjecati na molekule i stvarati tvorevine i procese koji mu budu pomogli u rješavanju danas nerješivih problema. Sve te promjene imaju veliki pozitivni utjecaj na kulturu. Prioritet hrvatskih vlasti treba biti znanstvena politika!"
Prof. dr. sc. Juraj Božičević, predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, u Zagrebu, 1999.
Do spoznaja o nedostacima znanja i znanosti došla je Akademija tehničkih znanosti Hrvatske s njenim predsjednikom, gospodinom prof. dr. Jurajem Božićevićem, 1999.godine. Gospodin Božićević je u vladi premijera Sanadera (HDZ) bio savjetnik u Ministarstvu obrazovanju i znanosti pod ministrom Primorcem, ali je ubrzo dao ostavku.
Hrvatski političari bi spoznaju g. Božičevića trebali percipirati, akceptirati i participirati u njoj te omogućiti nesmetani i nesputani razvoj znanja i znanosti, odgoja i obrazovanja te razvoja kulture, humanističke i tehničke kulture općenito. Političari trebaju znati kako su tehnika i znanost kultura isto kao i umjetnost.
Od objave gore navedenog (sažetog) teksta akademika Božičevića do danas, deset godina poslije, probleme u vezi znanosti i razvoja hrvatskog društva vladajući političari i (balkanska) elita Hrvatske nije riješila, naprotiv, problemi su se proširili, produbili i nagomilali; hrvatska poljoprivreda je propala, uništio ju je uvoz i korumpirani uvoznički lobby sa podrškom u politici vlastodržaca u Republici Hrvatskoj, zatim, hrvatska industrija je od strane vlasti RH masakrirana, hrvatsko bankarstvo je od strane vlade RH likvidirano i prodano strancima odnosno stranim državama, a hrvatska brodogradilišta su na rubu nestanka jer Europska komisija (vlada EU) zahtijeva praktički njihovu likvidaciju, s obzirom da predstavljaju konkurenciju brodogradilištima zemalja članica Europske unije, te je prodaja (čitaj: likvidacija) hrvatskih brodogradilišta postavljena početkom 2009. od strane Europske komisije kao uvjet za daljnje pregovore s Hrvatskom oko pristupanja u punopravno članstvo Europske unije, dok se u hrvatskom školsko-obrazovnom sustavu nešto promijenilo na bolje ali nedovoljno i sporo, a u visokom obrazovanju je iz Europske unije preslikan tzv. bolognski studij koji je u Hrvatskoj izazvao kontroverze i od studentske populacije prihvaćen s velikom rezervom, a hrvatska vlada je u primjenu tzv. bolonje uložila premalo novaca. Nešto je učinjenu u obrazovanju za informacijsko društvo u Hrvatskoj, ali opet nedovoljno, i nažalost, Hrvatska do danas nije stvorila društvo znanja, a hrvatski političari vladaju da bi vladali nad Hrvatima, a ne da bi za Hrvate nešto pametno učinili !!!
CBK
Post je objavljen 14.01.2010. u 20:14 sati.