Poznam tvoja djela: niti si studen, niti vruć! Oh, kad bi bio studen ili vruć, ali, jer si mlak - ni vruć ni studen - izbacit ću te iz usta svojih! (Sv. Ivan, Apokalipsa)
Toliko za početak o novoizabranome predsjedniku, s obzirom na izjavu udbaša Budimira Lončara - Bude, aktualnog Mesićeva savjetnika i Josipovićeva podupiratelja, koji reče da je Josipovićev izbor Božji dar za Hrvate!?
Pošto ne treba gubiti optimizam u životu, prvo o dobroj vijesti, poslije o lošoj.
Lažna desnica doživjela je na predsjedničkim izborima dvostruki poraz. Prvo su iz utrke za Pantovčak ispali brojni kandidati tako zvane desnice koja u stvarnosti nije legalna i legitimina desnica, politika desnoga centra, konzervativna, demokrašćanska i pravaška državotvorna desnica, o čemu sam pisao u brojnim postovima zašto ona politička snaga koja u mas-medijima biva preko 15 posljednjh godina predstavljena kao “desnica“ nije desnica, a drugo, sada je i posljednji adut lažne desnice doživio konačni poraz. U konačnici, lažna desnica doživjela je poraz, a hoće li to biti i njen konačni poraz, pokazati će vrijeme, i sposobnost hrvatskih birača da počnu razlikovati dobro od zla, i odvojiti žito od kukolja! Tko u to nije vjerovao, da službena “desnica“ nije desnica, povjerovao je na ovim posljednjim izborima za predsjednika Republike Hrvatske jer valjda ne bi u tom slučaju u finale predsjedničkih izbora ušla dva bivša komunista. Tko ni sada ne razlikuje iluziju od stvarnosti, teško da će ikada progledati, iako nada umire posljednja! Poraz lažne desnice može otvoriti vrata povratku konzervativnoj državotvornoj desnici političkog centra odnosno desnici, iako, a to je moje osobno mišljenje, hrvatsko društvo koje je zaboravilo one koji su se za njegovu dobrobit žrtvovali, nije možda ni zaslužilo da ga iz govana vade pošteni, hrabri i nepokolebivi.
Katolička Crkva si je sama kriva što je neizravno podržala bivšega komunista, i titoista, Milana Bandića, za predsjedničkoga kandidata. Naime, nije sve zlato što sja!
Na Crkvi u Hrvata je da iz ovoga izvuče pouku, ne u smislu da se zavuče u mišju rupu, naprotiv, socijalno osjetljiva Crkva na tragu socijalnih enciklika papa, Crkva dušebrižništva, čuvarica obiteljskih vrijednosti, poticateljica obrazovanja i temeljne njene zadaće - svjedočenje istine i promicanje kršćanskih vrijednosti općenito, i vjere u Boga i Bogočovjeka Isusa Krista, kao i Stepinčeva vjera i njegovo hrvatsko domoljublje i čovjekoljublje svrstava i svrstavati će Crkvu u središnju instituciju hrvatskog naroda koja je u njemu utjelovljena preko 1000 godina!
Crkvu čine osobe, vjernici, laici, ljudi od krvi i mesa, tako i njeni svećenici, biskupi, nadbiskupi i njeni kardinali, i svi oni mogu počiniti pogreške, zapustiti možda i osnovni ispravni pravac njena djelovanja, posredovanja u Božjim vrijednostima kao što su ljubav, mir i pravednost, okrenuti se nakon polustoljetnoga totalitarnog komunizma u kojemu je stradala, materijalizmu radi njezina oporavka kao institucije, ali Crkva nije poduzeće ili dioničko društvo koje propada u vrijeme krize, ona je stijena na kojoj ju je sveti Petar apostol izgradio, i Crkva u Hrvata nije samo Hrvatima nada nego realna snaga koja uz svoj vjernički narod piše povijest, tako će biti i ubuduće, a Partije danas jesu, sutra nisu!
Na Crkvi koja ima cijeli niz visokoobrazovanih svojih službenika je, da sagleda situaciju, odvoji iluzije od stvarnosti, i ubuduće podrži isključivo one političare u Hrvatskoj koji istinski žive one vrijednosti za koje se i Crkva zalaže, dakle, nisu više na cijeni riječi, nego isključivo (pozitivna) djela zbog kojih bi neaka političarka ili neki političar u Hrvatskoj trebali za Crkvu biti relevantni čimbenici, i zaboraviti na sve one lažnjake u hrvatskoj politici koji samo glume katolike, glume vjernika općenito (oltarolisci), koji samo glume hrvatstvo i brigu za nacionalne interese, koji gledaju samo vlastiti džep umjesto javni interes.
I pametno bi bilo da Crkva napravi jedan sažetak hrvatske politike posljednjih 20 godina, ustanovi realno činjenično stanje i vidi one hrvatske političare koji su u prošlosti se dokazali svojim djelima, a nisu glumili vukove u janjećoj koži, i carinika Savla do pravednika Pavla, od Franje Tuđmana na dalje. Crkva u Hrvata sa svojom bogatom prošlošću, i važnim poslanjem, sama mora biti u stanju razlikovati dobro od zla, poput pokojnog cijenjenoga pape Ivana Pavla II i aktualnog cijenjenoga pape Benedikta XVI priznati pogreške iz prošlosti, kao što je pogreška, na primjer, podupiranje bivših komunista na položaju, navodno preobraćenih, i okrenuti se svojim istinskim vjernicima, jer Crkva sa svojim vjernicima i Božjim poslanjem predstavlja svjetlo, a lažnjaci predstavljaju tamu! I da bude jasno, Crkva u Hrvata nije lažna desnica nego središnja narodna snaga i uporište kojoj su ekstremizmi, bili lijevi ili desni, strani jer je u njenome središtu čovjek, a ne ideologija i stranka. Crkva nije jedna stranka u društvu, ona je srž hrvatskoga društva, što naravno dijalektički marksisti ne shvaćaju jer po njima povijest počinje s njima.
Milan Bandić kao kandidat lažne desnice je propao zato što nije vjerodostojan, on nije ona osoba za koju se u kampanji predstavljao, tako da gotovo polovica birača odnosno hrvatskih državljana nije glasovala jer lažne desničare nije prepoznala kao svoje kandidate, što je odlično, iako je upravo većina biračkoga tijela okrenuta desnici, samo je problem bio u tome što su određene političke snage, vladajuće strukture u samostalnoj Hrvatskoj, kadrovirane iz rezervoara bivših komunista, uspjele, uz pomoć struktura bivše komunističke tajne službe, kroz medijsku cenzuru i raznorazne nepravedne i nedemokratske postupke bivšu ekstremnu ljevicu u Hrvatskoj pozicionirati u centar, i podijeliti je na “lijevi i desni centar“. To se nije dogodilo samo u Hrvatskoj, takva pojava se dogodila i u drugim nekadašnjim socijalističkim zemljama u Europi u kojima je pola stoljeća vladala komunistička diktatura. Naime, nikada jugoslavenska komunistička partija i KPH nisu podastrijele dokaz da su ikada i u jednome trenutku imale iza sebe masu ili većinu (ili manjinu) hrvatskog naroda. Takvi dokazi u povijesti ne postoje! Komunisti su autoritarno vladali kao manjina društva nad većinom onosno nad narodom kojeg su ugnjetavali! Njihovi pravni i ideološki nasljednici također.
Na banani politike lažne desnice, koju je osmislio i vodio prvi predsjednik HDZ-a i Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, poskliznuo se i Generalski zbor, i mnogobrojne udruge hrvatskih branitelja, koje, međutim, i srećom, nisu Bandićevim porazom, nikako doživjeli poraz, jer Milan Bandić naprosto nije predstavljao niti predstavlja pobjedu u Domovinskom ratu, u ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu koju su hrvatski branitelji i njihovi generali ostvarili, i tu pobjedu, koja nije pirova nego prava i istinska povijesna pobjeda, im nitko na ovome svijetu, srećom, ne može uzeti. (Milan Bandić nije ni branitelj stečevina Domovinskog rata, jer ta pozitivna stečevina se ne brani riječima u predizbornoj kampanji nego djelima kroz protekle i buduće godine i generacije !!!)
Ostaje naravno gorak okus u ustima percepcija da su na predsjedničkim izborima hrvatski branitelji navodno doživjeli poraz jer su poduprijeli kandidata Bandića, ali taj “poraz“ je samo percepcija, nikako činjenično stanje, ali je zabrinjavajuće za hrvatsko društvo kada braniteljske udruge i generalski zbor podupiru nekog političara, ne iz razloga kojega navodi lažna ljevica, naime, radi nekakvog tobožnjeg državnog udara, nego jer su hrvatski branitelji i njihovi generali, koji su ratnu pobjedu osigurali cijelom narodu, dakle, i ljevici i desnici, zabrinuti za smjer u kojemu zemlja ide i za silne nepravde koje su se unutar zemlje dogodile, i zato su zbog te realne procjene, ucijenjeni od vladajućih političara koji su zemlju doveli u slijepu ulicu, se svrstali na jednu stranu na izborima, iz domoljubnoga razloga radi brige za Hrvatsku, misleći krivo, za što nisu krivi da takvu percepciju imaju, da Bandić predstavlja čimbenika stabilnosti nacionalnih interesa.
Lažni ljevičar lažne stranke ljevice Ivo Josipović pobjednik je predsjedničkih izbora 2010. godine, ali nema potrebe da mu se čestita jer je njegova pobjeda pirova pobjeda zbog cijeloga niza nedemokratskih poteza dosadašnjih vlastodržaca u Republici Hrvatskoj, a koje ni SDP ni Ivo Josipović nemaju namjeru prekinuti taj gordijski čvor jer nisu ni do sada pokušali; njima je stalo samo do vlasti i do ničega drugog. SDP i njen kandidat i izborni pobjednik Josipović profitirali su zbog korupcije kojoj su sami pridonijeli i koju su generirali ili pokrivanjem korupcije ili nečinjenjem, tijesno surađujući još dok je bio Račan sa Franjom Tuđmanom i vladajućom strankom HDZ devedesetih i poslije sa Sanaderovom koalicijom.
SDP je također pridonio stvaranju lažne desnice kako bi sebe postavio u politički lijevi centar gdje nikako ne pripada. Mnogi njegovi članovi i nisu srdačni socijaldemokrati nego ekstremisti (titoisti) i jugo-nostalgičari sa deformiranim moralom. SDP ima takvu fanatičnu omladinu da se normalnom čovjeku ledi krv u žilama. Tko je takvu omladinu u posljednjih 19 godina odgojio? Ivica Račan i njegovi najuži suradnici. Nije se slučajno na Iblerovu trgu u noći parlamentarnih izbora 2007. pjevalo “Od Vardara pa do Triglava“ i plesalo “kozaračko kolo“. Za to stanje kriv je i HDZ koji je okretao glavu od takvih pojava, ne imajući vremena za demokraciju zbog koncentracije na silnu pljačku što počiniše ovi umišljeni lažnjaci hadezeovci uz potporu lažne oporbe zvana SDP, i da bude jasno, esdepeovci nisu ništa manje umišljeni od hadezeovaca. Velika koalicija HDZ – SDP uopće nije nerealna, a neslužbeno ove dvije partije surađuju od 1990. godine, zahvaljujući otimanju Hrvatske stranke prava i stvaranju lažnih pravaša i satelitskih stranaka sa pravaškim predznakom!
SDP i Ivo Josipović su lažna ljevica jer ne zastupaju socijalnu demokraciju niti socijalu nego krupni kapital, što su već dokazali za vrijeme Račanove koalicije koja je vodila liberalnu, a ne socijaldemokratsku i nacionalnu politiku. Novoizabrani predsjednik Republike Josipović ima podršku i od drugih grana lažne ljevice, od deklariranih titoista kao što su i oni sami, naime od Vesne Pusić i njene stranke koja je tipična liberalna stranka bez ikakve nacionalne politike, naprotiv, to je stranka krupnoga kapitala, bez ikakve zaštite radničkih prava. I jedni i drugi su ideološki fanatici (titoisti), ali na uzdi, poput marioneta, zapadnih kapitalista.
Novoizabranoga predsjednika, inače, podupiru najgori kadrovi bivše Ozne, Udbe i KOS-a, dakle, najzloglasnijih totalitarnih anti-humanističkih i protuhrvatskih organizacija u Europi i 20. stoljeću.
Manje zlo, Bandić, podleglo je većem zlu, ali u konačnici bi pobijedilo zlo čak i da je manje zlo pobijedilo jer i manje zlo ne predstavlja svjetlo nego tamu. U ovom slučaju pobijedila je tama, a ne svjetlo! “PravDA“ i “pravednost“ su za SDP pojmovi isto kao za bivši SK “demokratski centralizam“, “socijalizam s ljudskim likom“ i slične marksističke dijalektičke akrobacije. Dakle, ne očekujte niti pravdu niti pravednost, očekujte suprotno od toga!
Demokracija je doživjela poraz, ne samo zbog više od polovice birača koja je apstinirala (49, 84% uz 1,3% nevažećih listića točno relativnu većinu od 50,16% koja nije glas dala niti jednom od dvojice predizbornih kandidata), nego zbog predselekcije kandidata prije same predizborne kampanje, a to je medijska cenzura i protuustavna lustracija svih onih koji nisu bivši komunisti, i koji nisu titoisti; demokracija je doživjela poraz i zbog predizbornih programa kandidata koji neće biti ispunjeni jer na to utječe profil kandidata i izbornoga pobjednika.
Za Josipovića je od 4,5 milijuna birača glasovalo 1.300.000 odnosno manje od jedne trećine ili manje od 30 posto od sveukupnoga broja hrvatskih birača/punoljetnih hrvatskih državljana.
Na izbore je izašlo točno 51, 2% birača i glasača, od toga broja je Josipović dobio cca. 60%, a Bandić cca. 40%, s tim da postoji 1,36% nevažećih listića, što znači da je na izbore izašla relativna manjina glasača dok je relativna većina glasača bojkotirala izbore, a što opet znači da će novoizabrani predsjednik vladati kao manjinski predsjednik, ili drugim riječima, s potporom relativne manjine (cca. 60% glasova od 49, 84% birača koji su se odazvali glasovanju), a ne s potporom većine hrvatskih birača.
Inača, lako je pobjeđivati sa takvim izbornim zakonom iz 1992. godine, i uz takve nepoštene opće, pa i medijske uvjete (cenzura) za demokratsku oporbu.
Ponavljam, ne radi se o nikakvom “festivalu demokracije“ jer je demokracija u Hrvatskoj davno doživjela poraz zbog politike Franje Tuđmana, i nikada istinski nije do danas zaživjela. “Program nove pravednosti“ je u stvarnosti program nastavka nepravde jer niti jedna nepravda koja je nastala posljednjih 19 godina neće biti ispravljena! A repriza takvoga stanja, nažalost, realno je moguća i za pet godina, stoga, Hrvati, probudite se!
Na kraju, treba poštivati instituciju predsjednika Republike, ali predsjednikov program nije program za hrvatski narod nego za strane kapitaliste i centre moći, istinske gospodare nad ovom, u međuvremenom nehrvatskom Hrvatskom umjesto hrvatske Hrvatske!
Nikakva “Europska Hrvatska“ nije pobijedila jer europska Hrvatska postoji već preko 1000 godina, i njeni branitelji i moralni pobjednici su Hrvati od stoljeća sedmog, i to se neće promijeniti ni da vladajući vladaju još 1000 godina, a vjerujte, oni su svoju vladavinu isprogramirali upravo za toliko! Povijest takve u konačnici uvijek demantira, znatno, znatno ranije nego što su si zamislili. Sjetimo se Samo Hitlerova “tisućugodišnjeg“Reicha koje je propalo nakon 12 godina :-)
Oni koji se pozivaju na Tita (Josipović i društvo), isto kao bivša jugo-komunistička partija, nemaju iza sebe većinu niti bianco-cheques hrvatskog naroda! To je ono o čemu i oni i mi moramo voditi računa i ne zaboraviti današnje činjenično stanje u hrvatskoj politici u kojemu pirovi pobjednici vladaju samo sa trećinom, i čak sa nešto manje od toga, glasova hrvatskog biračkog tijela!
CBK
Post je objavljen 11.01.2010. u 01:16 sati.