Četrdeset dana; tiha koraka,
predjelima pustim bježim od ljudi,
a hrana mi samo pjesma cvrčaka,
to ovaj pjesnik, sam sebi dosudi.
Štiteći sebe od srca što žudi
i od njenih mirisnih uvojaka;
(vidjet se moglo gdje trepere grudi)
oh, svaki bolni stih mojih bitaka.
Sva pusta mjesta uvale i trave
i vrbik i u njemu mlake sjene;
života čudna, znaju tajne prave.
Pa ipak bijeg od ljudi, od mene
ne mogu Amora da zaustave;
da hvali mi, najljepše oči njene.
….
"besmrtni" Petrarka u svojim stihovima nosi prekrasnu tajnu...a ovi moji stihovi protkani su nitima njegove besmrtnosti...
" Solo et pensoso i piu deserti campi "
„Zamišljen i sam pustim predjelima „
Post je objavljen 02.01.2010. u 00:01 sati.