Bitka kod Schwechata
Već ujutro 27. listopada ban Jelačić zapovjedio je svim hrvatskim postrojbama priprave za borbu s nastupajućim mađarskim postrojbama. Hrvatske postrojbe ozbiljno su shvatile banovu zapovijed i započele s užurbanim pripravama za borbu s mađarskim postrojbama.
Noću 29. listopada 1848. stigla je i hrvatska 4. divizija kojom je zapovijedao general bojnik Ottinger, a u kojoj su bile dvije brigade mješovitog sastava, jer je u međuvremenu i austrijska carska vojska iz sastava Auerspergovog 2. armijskog zbora poslala Hrvatskoj vojsci pojačanje snage jedne divizije kojom zapovijeda general Csorich.
Tako sada hrvatska 4. divizija u svom sastavu ima dvije brigade slijedećeg sastava: brigada kojom zapovijeda general bojnik Baltheser (austrijska 2. kirasirska pukovnija, austrijska 3. kirasirska pukovnija i topnička bitnica), te brigada kojom zapovijeda general bojnik Lederer (4. bojna otočke graničarske pukovnije, 1. bečka dragovoljačka pukovnija, austrijska lovačka /oštri strijelci/ bojna, austrijska dragunska pukovnija, 2. Chewauxlegers pukovnija i bitnica topova).
Nešto kasnije stigla je još i austrijska konjanička divizija kojom zapovijeda general Liechenstein. Hrvatskoj vojsci (banu Jelačiću) na raspolaganju je i hrvatski 'dodatni zbor' (osobna pratnja i bojno osiguranje bana) koji u svom sastavu ima: inženjerce (opkopare i pionire minere), lovačku bojnu 'oštrih strijelaca' (ovo bi u nekakvoj usporedbi s današnjim modernim ustrojem trebali biti snajperisti – po Athumanunhu), banderij husara iz husarske banske pukovnije (ove husare ja od milja nazovem 'plavetni husari', jer nose plave dolame i razlikuju se od mađarskih koji nose zelene kontuše), a tu je i jedna turopoljska pješačka satnija ustrojena od slobodnih Turopoljaca.
Bojni raspored mađarskih postrojbi ustrojavali su dragovoljci ustrojeni u bojne i Nacionalna garda (mobilizirani mađarski vojnici) koji su se oslanjali na izvježbane mađarske vojnike koji su prije 'revolucije' služili u carskoj vojsci. Bile su to po bojnoj kvaliteti odlične postrojbe linijskog pješaštva redovite vojske koja je kod Pakozda onako hrabro i uporno odbijala sve napade.
Dakle, Mađari imaju postrojbe koje imaju svoju borbenu čvrstoću i odličnu stegu, a baš tim postrojbama zapovijedaju odlični mađarski časnici poput bojnika Guyona i Georgeia, te brigadir (colonel) Repassya.
Temeljna bojna zamisao mađarskih zapovjednika bila je slijedeća: napad će započeti postrojbe desnog krila mađarskog bojnog složaja, te nakon toga središte bojnog složaja treba prodrijeti preko Schwechata i Simmeringa gdje je trebalo dočekati ispad bečkih 'revolucionara' i s njima ostvariti bojni dodir. Lijevo krilo mađarskog bojnog složaja trebalo je štititi, pokrivati i braniti otvoreni bok mađarskog središta, jer mađarski zapovjednici itekako su dobro poznavali hrvatsko bansko konjaništvo i husare 'plavetne' koji su se najviše tu voljeli 'zaletjeti', napraviti pravi 'ršum' i 'pomutnju', što bi moglo ugroziti tempo napada mađarskih postrojbi.
Dakle, bitku započinju mađarske postrojbe u 0600 na položaj hrvatske 2. gradiške bojne iz sastava gradiške graničarske pukovnije, te na odjele serežana koji su svoj bojni složaj oslonili baš na gradišku 2. bojnu. Hrvatski vojnici pružili su izuzetno žilav, jak i organiziran otpor, ali su nakon četiri sata bitke ostali bez streljiva, te su se poradi toga morali presložiti, točnije, morali su se povući sa svojih početnih obrambenih položaja.
Iako su mađarske postrojbe tijekom napada postigle početne taktičke uspjehe, žilav i uporan otpor i obrana hrvatskih postrojbi, posebice onih koje su se utvrdile u mlinovima Thurnmühle i Neumühle, pomutio im je ostvarenje i ispunjenje plana. Nakratko mađarske postrojbe ovladat će s Neumühle, ali iznenadnim, neočekivanim i odlučnim jurišem jedne hrvatske pješačke satnije pod zapovjedništvom poručnika Zagića mlin je vraćen u ruke hrvatskih postrojbi.
Nakratko, ovdje treba napraviti raščlambu bitke, jer ona ovdje ulazi u ključnu fazu. Naime, početni bojni taktički uspjesi mađarskih postrojbi doveli su gotovo sve hrvatske postrojbe u teške položaje, no, mađarske postrojbe nekontrolirano potrošile su bojnu snagu i izdržljivost mađarskih vojnika, mađarski vojnici počeli su osjećati bojni zamor i umor, pa mađarski zapovjednici pokazuju neodlučnost, a i ispad bečkih 'revolucionara' neopravdano je izostao.
Na drugoj strani, hrvatskim i austrijskim zapovjednicima neodlučnost mađarskih časnika jednostavno je došla kao neočekivani poklon. Nakon početnih grešaka koje su počinili hrvatski i austrijski časnici u rasporedu bojnog složaja, sada su dobili idealnu priliku da to brzo poprave. Napokon je i sam knez Lichtenstein uspio pokrenuti svoje konjaništvo koje je tijekom bitke ostalo potpuno pasivno i uopće se nije pokrenulo.
Međutim, austrijsko konjaništvo u svom naletu djelovalo je toliko zbunjeno i toliko neorganizirano, pa da nije bilo žalosno, doista bi bilo smiješno. Naime, hrvatske pješačke postrojbe uspjele su se obraniti na svim položajima, ali ispad i navala (protuudar) carskog konjaništva nikako da se dogodi.
Prvi je strpljenje i živce izgubio Načelnik stožera bana Jelačića, general Zeisberg, te je stao na čelo hrvatskih konjanika i poveo ih u napad na uzvisinu nedaleko Neukettenhofa koju su preoteli od mađarskih postrojbi i tako omogućili vlastitom topništvu da tu postave svoje topničke položaje.
Upravo s te uzvisine hrvatsko i austrijsko carsko topništvo snažno je batiralo mađarske postrojbe u sam bok napadačkog složaja. Strašna paklena paljba i vatra topova potpuno su poljuljali i ono malo bojnog ćudoređa mađarskih vojnika, pa se oni nenadano stanu povlačiti. U napadu je ostala samo usamljena peštanska dragovoljačka bojna pod zapovjedništvom satnika Gozona.
Sada pak se dogodilo nešto što ni jedna vojska ne želi ni zamišljati, a kamoli da im se to i dogodi! Naime, mađarski topnici ostali su bez streljiva i nisu mogli kontrabatirati hrvatsko i austrijsko topništvo.
Tada pak je u istodobnu navalu krenula hrvatska 2. divizija pod zapovjedništvom generala Kempena. Nasrtaj hrvatske 2. divizije bio je uništavajući, razarajući i razbijajući te je katastrofa mađarskog središta sada bila neizbježna. No, mađarski vojnici lijevog krila uložili su nadljudske snage i napore kako bi zaustavili navalu hrvatske 2. divizije, pa im je to na kraju uz strašne i katastrofalne gubitke i uspjelo, a meni se čini da je to i spasilo cijelu mađarsku vojsku kod Schwechata od potpunog uništenja.
Na drugoj pak strani, samo zahvaljujući osobnoj intervenciji generala Ottingera i hrvatskim vojnicima iz njegove 4. divizije, točnije njihovoj hrabrosti i odlučnosti, juriš austrijskog carskog konjaništva pod zapovjedništvom kneza Lichtensteina nije završio potpunom blamažom i debaklom.
Post je objavljen 30.12.2009. u 18:43 sati.