Da slučajno ovaj ružan tjedan ne bi završio bez strahota… danas se desila još jedna… najstrašnija od svih.
U temi od 06. prosinca pisala sam vam o ispraćaju jednog predivnog čovjeka, pisala sam vam o starici koja je ostala za njim. Pod temom smo vodili žustru raspravu o ponašanju onih kojih ostaju iza umrlih.
Smisao života je moju kritiku na određena ponašanja doživio kao osudu drugih… a to nije baš lijepo od mene, a MALIŠA mi je objašnjavao kako oni koji plaćaju imaju pravo odlučivati. Pri svom obrazlaganju nije se libio vrijeđati mene i sve svoje sugovornike.
Djed i baka su bili jako stari, teško pokretni i jedno vrijeme su proveli u domu. Njihov smještaj u domu plaćan je iz odlične mirovine koju je imao djed, a ostatak su plaćala djeca. No onda ih je unuk odlučio dovesti kući i preuzeti skrb o njima. Žena (snašica) mu je bez posla… pa su izračunali da se to njima isplati … naravno, najjači argument (za javnost) je bio da će njih dvoje biti najsretniji o svom domu. Moj muž je tada predlagao da se plati neka žena koja će s njima biti 24 sata i brinuti o njima… ali njegov prijedlog nije prihvaćen…. jer treba pomoći svome.
I tako su se oni izdogovarali i počela je ova tužna priča.
Prilikom mog zadnjeg posjeta starici, pronašla sam zaključanu kuću. Kuća je bila zaključana izvana… a ključ u vratima. Znači… starica nije štićena od neželjenih gostiju, nego se netko štitio da starica slučajno ne izađe iz kuće i odluta.
Sigurna sam da nije imala više od 40 kila. Pisala sam vam da je na trenutke svjesna, a na trenutke luta neki čudnim svjetovima. Njena „lutanja“ traju već godinama… ali u zadnje vrijeme su sve izraženija. Nakon što smo sami otključali i ušli u kuću… pronašli smo je samu, u mraku… kako drijema.
Danas nam je javljeno da je nađena mrtva… na podu… a kuća sva u dimu.
Tijelo je odvezeno na sudsku medicinu… i prava istina će biti utvrđena…. no iz svega što mi je javljeno proizlazi da je starica sama pokušala zapaliti vatru u peći i oni koji su preuzeli skrb o njoj nemaju pojma kako se to moglo dogoditi. Starica se očito ugušila. A netko tko je zaključan izvana… ne može se od gušenja ni spasiti. Imala je 89. godina.
I pitam se ja sada… zašto je bila sama? Što je radila sama oko peći? Zašto starici nije osigurana skrb na koju se netko obvezao? Zašto ostali (djeca) nisu reagirali na očito neprimjerenu skrb koju su ti stari ljudi imali u zadnje vrijeme?
Smisao života… vidiš li kako sudim? Da, ovo je osuda i prozivka!!!!! Ovo je moj vrisak i nerazumijevanje… iz mene teku jad i gorčina. Imam li osobnog interesa? Nemam, osim olakšavanja vlastite savjesti. Javno sipam svoj jad…. iz čistog poštovanja koje sam osjećala prema tim starim ljudima i iz prestrašne tuge koja me obuzima zbog načina na koji su otišli. Sudim javno… i radi onih koji će se tek naći u sličnim situacijama… skrbiti o starim ljudima, pa da budu svjesni što se sve može dogoditi.
Ovo je nastavak moje teme o odgovornosti… o našem odnosu prema vlastitim greškama.
Inače sam previše iskrena. Izbjegavam druženje s rodbinom…. jer ne mogu i ne znam lagati, a moja pitanja i razmišljanja ih znaju silno smetati. Pišem ovu temu i radi toga što me peče savjest. Peče me savjest jer ih sve skupa nisam prijavila socijalnoj službi zbog zanemarivanja staraca. Zašto to nisam učinila? Zato što su njihova djeca starija od mene, zato što se nije pristojno miješati u tuđe živote, nisam htjela stvarati zlu krv. Nisam htjela narušavati rodbinske odnose… koji su ionako hladni i nikakvi… ali zbog djece nisam htjela njihov gnjev primiti na svoj dom… i tako sam sa strane gledala što rade i šutjela. Ma tko je vidio rodbinu prijavljivati nekakvih službama?!!!!
Danas me peče savjest što nisam prijavila. Bože, nemoj mi oprostiti taj propust, jer oprost nisam zaslužila. Kazni me!!!! Kakva god bila sudbinska kazna za ovu moju krivnju, sporednog lika u jednoj drami, spremna sam je prihvatiti!
Obično u predblagdanske dane na blogove stavljamo lijepe božićne priče i pozivamo jedni druge na mir i dobro.
Ove godine je na mom blogu istinita priča… nimalo lijepa…. ali neka upravo ona bude opomena svima nama. Ovo je priča koja nam otvara pitanje koliko je starih, bolesnih i nesretnih samo i napušteno u našem društvu.
Baš je zgodno što su gradovi okićeni, svijetle lampice (onima koji imaju struje)… strašno je romantično kićenje borova, božićne pjesmice, razmjena darova. Svi vole Božić. Ovih dana svi djeluju tako nježno, okrenuti miru i dobru…. većina poštuje svoje vjerske rituale… i meni je to sve jako lijepo vidjeti. Ali iza tog blještavila odvijaju se neke strašne priče…. koje su u velikoj suprotnosti sa svim tim sjajem i porukama koje se ovih dana izgovaraju.
Zbogom tebi bako. Pošla si za čovjekom s kojim si provela više od 60 godina…. Neka ti je miran san.
Žao mi je zbog načina na koji si otišla. Hvala ti… beskrajno ti hvala na svemu….
Svim vjernicima, od sveg srca želim SRETAN BOŽIĆ… a onima koji to nisu želim da ovih dana uživaju u slikama zime. Svima zajedno vam želim puno ljubavi koju ćete dobiti od bližnjih i da je ne zaboravite pružiti.
p.s. čitamo se iza Božića….
Post je objavljen 19.12.2009. u 19:59 sati.