Dragi N.N.,
Probudila sam se usred noći s jednim velikim upitnikom: tko si ti? Ne, ti više nisi onaj N.N. kojeg sam upoznala, otvoreni i topli N.N., N.N. s izljevima osjećaja, nježnosti i osmijehom na lijepim usnama. Postao si neki drugi čovjek, hladan kao led, zakopčan do grla i gotovo hermetički zatvoren, vakuumiran. Sve ruže i čokolade, sav seks, 'definicije' i 'deklaracije', svi okviri ovoga svijeta ne mogu to nadoknaditi, ne mogu nadoknaditi osobu koja mi se svidjela upravo onakva kakva u svojoj biti zapravo jest, ili barem želim vjerovati da je doista takva – topla, iskrena, nježna, otvorena – i neuokvirena. J.T.D. :)
Možda je to samo neka moja iluzija, no odgovor na to znaš samo TI. Meni... meni je jedino žao ako sam ja bila ta koja je potaknula tu promjenu i natjerala te da povučeš patent zatvarač svoje duše do kraja i podigneš bedeme čiji pokušaji rušenja me iscrpljuju iz dana u dan sve više. Ne, nisam odustala, samo ti želim reći da sam pomalo umorna. Krenem, zagrebem, povrijedim se, ustuknem i, kao opsjednuta ludilom, svaki put opet krećem iznova, iako vrlo dobro znam što me čeka – tvrda stijena. Na kraju krajeva, ipak sam i ja Bik. Tvrdoglava i uporna. :) Ti to najbolje znaš.
A ako se slučajno pitaš zašto ti sve ovo pišem umjesto da sam ti jednostavno rekla u lice, odgovor na tvoje pitanje vrlo je jednostavan: kad god pokušam otvoriti neku 'ozbiljniju' temu poput ove, nailazim na zid, vraćaš mi lopticu krivnje na moj dio terena i izazivaš kod mene osjećaj krivice jer 'previše analiziram i filozofiram', a znaš i sam da smo upravo tako naše poznanstvo i započeli: otvorenim razgovorima, koje si u međuvremenu, nakon razgovora o Njoj, preimenovao u 'filozofiju'. Sad, eto, radim upravo to - filozofiram. Ne možeš me spriječiti, ne možeš me prekinuti, ne možeš mi prebaciti tu (tuđu) lopticu, koja mi ionako ne pripada, ne možeš me povrijediti niti me opteretiti osjećajem krivice za nešto što ti nikada nisam niti bih učinila. To naprosto nisam ja, i ti to jako dobro znaš, kao što i ja znam da ti 'nije još vrijeme', da se bojiš, bježiš, izbjegavaš, odbijaš... SVE. Pa i običan razgovor, od kakvog smo započeli. I razumijem te, mogu shvatiti tvoj strah i ne želim ga pojačavati, barem mi to nije svjesna namjera, samo obična spontanost i otvorenost kojima se dičim. Ne želim da se radi mene osjećaš stisnutim ili da te spopada nelagoda. Ne želim to. Možda ne znam što želim, ali sam sigurna u to što NE želim. Možda doista jesam jača od tebe ali ne želim biti tvoj silovatelj niti krvnik. Ne, to nikako.
Ipak, ponekad sjedim pored tebe s osjećajem da se naslanjam na zid – tvrd i nepomičan, leden i prepun sada već smrznutog trnja ali čiji ubodi su unatoč svemu vrlo bolni. Taj led ja ne mogu otopiti, iako silno žudim za time. To možeš samo i jedino TI. Rado bih se još koji put prislonila uz ČOVJEKA, onog istog od 6.11. Ovako, sve se pretvara u nekakvo prisilno lomljenje te ledene gromade čiji djelići onda pršte na sve strane i opet nanose ozljede – ali samo meni, jer tebi ispod svog tog leda i dalje ostaje trnje i bedemi kao zaštita. Ne, ja nisam onaj hrabri i svemoćni princ iz bajke koji je oslobodio Trnoružicu i prošao neranjen. Oštri komadići leda meni frcaju u oči i bole me, trnje mi ostavlja ogrebotine na koži a od udaraca u zid budim se noću. Dobro, možda i od gladi jer sam preskočila večeru, ali to mi je u ovom trenu najmanji problem i vrlo ću ga brzo i jednostavno riješiti. Puno veći 'problem' si mi ti: enigma, nepoznanica, faktor X i Y u jednadžbi kojoj iza znaka jednako stoji znak upitnika. U redu, svime ovime što sam napisala neke nepoznanice sam si ipak eliminirala. No upitnik na kraju ostaje... na tebi je red da makar pojednostaviš jednadžbu kako bismo je lakše riješili, zajednički ili odvojeno, u ovom trenu to je sasvim sporedna stvar. Ukoliko TI to želiš, naravno. Ja sam prilično praktična i realna pa mi mistika i enigmatika nisu jača strana, više volim otvorene karte. I iskrene zagrljaje. I ono 'mmmmm' pri tome, koje si ili zaboravio ili ti više ne odgovara, ne znam.
Vjerojatno sam sad u svoj ovoj svojoj 'filozofiji' i ispustila koji redak ili misao, ali spontana, kakva kažeš da jesam, lako ću ga dopisati naknadno. I sad ću isto tako, spontano, kliznuti do frižidera a potom natrag u krevet.
Laka ti noć, N.N. Sanjaj nešto lijepo.
Post je objavljen 16.12.2009. u 10:47 sati.