ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Dragi N.N.,

Probudila sam se usred noæi s jednim velikim upitnikom: tko si ti? Ne, ti više nisi onaj N.N. kojeg sam upoznala, otvoreni i topli N.N., N.N. s izljevima osjeæaja, nježnosti i osmijehom na lijepim usnama. Postao si neki drugi èovjek, hladan kao led, zakopèan do grla i gotovo hermetièki zatvoren, vakuumiran. Sve ruže i èokolade, sav seks, 'definicije' i 'deklaracije', svi okviri ovoga svijeta ne mogu to nadoknaditi, ne mogu nadoknaditi osobu koja mi se svidjela upravo onakva kakva u svojoj biti zapravo jest, ili barem želim vjerovati da je doista takva – topla, iskrena, nježna, otvorena – i neuokvirena. J.T.D. :)

Možda je to samo neka moja iluzija, no odgovor na to znaš samo TI. Meni... meni je jedino žao ako sam ja bila ta koja je potaknula tu promjenu i natjerala te da povuèeš patent zatvaraè svoje duše do kraja i podigneš bedeme èiji pokušaji rušenja me iscrpljuju iz dana u dan sve više. Ne, nisam odustala, samo ti želim reæi da sam pomalo umorna. Krenem, zagrebem, povrijedim se, ustuknem i, kao opsjednuta ludilom, svaki put opet kreæem iznova, iako vrlo dobro znam što me èeka – tvrda stijena. Na kraju krajeva, ipak sam i ja Bik. Tvrdoglava i uporna. :) Ti to najbolje znaš.

A ako se sluèajno pitaš zašto ti sve ovo pišem umjesto da sam ti jednostavno rekla u lice, odgovor na tvoje pitanje vrlo je jednostavan: kad god pokušam otvoriti neku 'ozbiljniju' temu poput ove, nailazim na zid, vraæaš mi lopticu krivnje na moj dio terena i izazivaš kod mene osjeæaj krivice jer 'previše analiziram i filozofiram', a znaš i sam da smo upravo tako naše poznanstvo i zapoèeli: otvorenim razgovorima, koje si u meðuvremenu, nakon razgovora o Njoj, preimenovao u 'filozofiju'. Sad, eto, radim upravo to - filozofiram. Ne možeš me sprijeèiti, ne možeš me prekinuti, ne možeš mi prebaciti tu (tuðu) lopticu, koja mi ionako ne pripada, ne možeš me povrijediti niti me opteretiti osjeæajem krivice za nešto što ti nikada nisam niti bih uèinila. To naprosto nisam ja, i ti to jako dobro znaš, kao što i ja znam da ti 'nije još vrijeme', da se bojiš, bježiš, izbjegavaš, odbijaš... SVE. Pa i obièan razgovor, od kakvog smo zapoèeli. I razumijem te, mogu shvatiti tvoj strah i ne želim ga pojaèavati, barem mi to nije svjesna namjera, samo obièna spontanost i otvorenost kojima se dièim. Ne želim da se radi mene osjeæaš stisnutim ili da te spopada nelagoda. Ne želim to. Možda ne znam što želim, ali sam sigurna u to što NE želim. Možda doista jesam jaèa od tebe ali ne želim biti tvoj silovatelj niti krvnik. Ne, to nikako.

Ipak, ponekad sjedim pored tebe s osjeæajem da se naslanjam na zid – tvrd i nepomièan, leden i prepun sada veæ smrznutog trnja ali èiji ubodi su unatoè svemu vrlo bolni. Taj led ja ne mogu otopiti, iako silno žudim za time. To možeš samo i jedino TI. Rado bih se još koji put prislonila uz ÈOVJEKA, onog istog od 6.11. Ovako, sve se pretvara u nekakvo prisilno lomljenje te ledene gromade èiji djeliæi onda pršte na sve strane i opet nanose ozljede – ali samo meni, jer tebi ispod svog tog leda i dalje ostaje trnje i bedemi kao zaštita. Ne, ja nisam onaj hrabri i svemoæni princ iz bajke koji je oslobodio Trnoružicu i prošao neranjen. Oštri komadiæi leda meni frcaju u oèi i bole me, trnje mi ostavlja ogrebotine na koži a od udaraca u zid budim se noæu. Dobro, možda i od gladi jer sam preskoèila veèeru, ali to mi je u ovom trenu najmanji problem i vrlo æu ga brzo i jednostavno riješiti. Puno veæi 'problem' si mi ti: enigma, nepoznanica, faktor X i Y u jednadžbi kojoj iza znaka jednako stoji znak upitnika. U redu, svime ovime što sam napisala neke nepoznanice sam si ipak eliminirala. No upitnik na kraju ostaje... na tebi je red da makar pojednostaviš jednadžbu kako bismo je lakše riješili, zajednièki ili odvojeno, u ovom trenu to je sasvim sporedna stvar. Ukoliko TI to želiš, naravno. Ja sam prilièno praktièna i realna pa mi mistika i enigmatika nisu jaèa strana, više volim otvorene karte. I iskrene zagrljaje. I ono 'mmmmm' pri tome, koje si ili zaboravio ili ti više ne odgovara, ne znam.

Vjerojatno sam sad u svoj ovoj svojoj 'filozofiji' i ispustila koji redak ili misao, ali spontana, kakva kažeš da jesam, lako æu ga dopisati naknadno. I sad æu isto tako, spontano, kliznuti do frižidera a potom natrag u krevet.

Laka ti noæ, N.N. Sanjaj nešto lijepo.