Pregled posta

...ja zelim vise...

Dugo nisam pisala, cesto sam pokusavala ali svaki post koji bi napisala skrenuo bi s teme o kojoj sam htjela.

Ljubav?
U zadnje vrijeme, ona mi je tema. Samo o njoj razmisljam. Postoji li ona uopce, danas? Što je to?

Kažu vječna je, kao trava. A jedna udaljenost je može uništiti, jedna riječ. Krhka je, toliko krhka da se topi u rukama, nestaje.

Kažu da je to nešto u što trebamo vjerovati. Zar je postala mit, legenda, da vjerujemo u nju? Kak je meni jednom rekao jedan covjek:Bog je nesta sta ne vidis, za sta nemas dokaza da postoji, ali ipak ga slutis i ne mozes nista drugo do li vjerovati. Vjerovat u ljubav bi znacilo vjerovati u nesto sto nitko nikada nije dokazao, nesto o cemu postoje samo price ( istinite ili neistinite, ne znamo), nesto sto ne vidimo, ali rijetki je mogu osjetiti. Trenutno govorim o ljubavi između dva ljubavnika.

Kazu da ljubav pokrece svijet. Ljubav pokrene, ali koju vrstu sile trebam upotrijebiti da bih nastavila tu kretnju?

Jednostavno ne razumijem. Ljubav nema objasnjenja.

Ljubav bi bila, voli i ne postavljaj pitanja. Ja ih imam toliko mnogo. Boli me, priznajem. Nije problem voljeti, problem je voljeti onog koji ne zeli biti voljen.
Volim i žudim, čeznem. Da li je to ljubav kada zbog ljubavi ides na stetu sebe? Ili je to vrsta mazohizma. Potrebna nam je, a truje nas, ubija.

Tezimo bliskosti. Svatko od nas zeli bliskost, ne mislim na mamu, prijateljicu ili prijatelja. Mislim na onu blizinu, onaj osjecaj kada doticemo kozu drugog, netko tko ce uvijek biti blizu, blizu srca. Toliko blizu da moze cuti otkucaje i vapaje: zagrli me, zagrli me. Trazimo nekog tko ce znati cuti nase srce, bliskost nekog tko ce nas ljubiti, nekog tko nece imati zivot za sebe, nego za nas, nas oboje. Nekog tko ce sa dignutom glavom reci: da, to je osoba koja me ispunjava, to je osoba s kojom sam spojio/la dusu. To je osoba moje bliskosti.

Cesto sam bila u situacijama kada se na takve osobe deralo, svaljivalo krivice, da, bas te osobe koje su blizu, koje slusaju otkucaje. Pitali su me zasto. Mislim da je to zato sto otkucaji srca odaju tajne, tajne koje mogu biti pogubne po nas, a te iste tajne su one tajne koje su djeljive. Dio oko srca je vrlo ranjivo i svaljivanje krivice samo je obrambeni mehanizam, znak: Budi oprezan/a, nemoj me povrijediti jer te volim. A tvoj, i jedan nepromisljeni korak mogao bi prouzrociti burnu reakciju, jer moje je srce tako slabo na tebe i bilo koji tvoji krivi pokret mogao bi ostetiti tu slabu opnu. Bas zato jer si blizu.

U nasim tijelima postoje mnoge ulice. Neke od njih su slijepe, neke samo prolazne ( kao autoputi ), neke su zeleni val ( sve je dopusteno, samo idi ili nista nije dopusteno, ne ides nikamo, stojis na crvenom ), a ima i ulica koja vodi u srce, ta je zajebana, puna je znakova uspori, sklisko, suzenje ceste,samo da ne pricam o semaforima, prije ulaza u tu ulicicu stoji znak jednosmjerna, puna je lezecih policajaca i policajaca koji provjeravaju na svaka 2 centimetra. I pored sve te kontrole u srce nam se uspije uvuci neki s dva promila alkohola u krvi i prouzrociti takvu nesrecu, na srecu neki od nas imaju zracne jastuke. Ovim ostalim ulicicama krecu se ljudi koji su u nasim zivotima, oni koji samo odsjedaju neko vrijeme u njemu i oni koji samo prolaze kroz njih kao naprimjer ljudi u tramvaju.

Vele da jadan onaj koji nema ljubavi. U zadnjih 7-8 mjeseci zivot mi se okrenuo naopacke! Tako naopacke da nisam ni shvatila sto mi se dogodilo! Tako naopacke da mi jos uvijek sve u zelucu bljucka i samo kaj ne izrigam sve ono sta sam pojela u zadnjih 4 godine. Znam da je zivot lijep.Svijet je divan usprkos svoj toj necistoci koju posjeduje, ali nekako kao da se udaljavam iz tog sarenog svijeta, svog u cvijeticima kojeg sam dugo gradila, sad ulazim u nesta nepoznato, novo. I bojim se, trebam nekoga. Bojim se ici sama tamo, bojim se samoce. Bojim se da se necu imati kamo sakriti, da se necu imati kome okrenuti niti koga zagrliti kada ce pored mene juriti vlakovi i u oci bacati staklenu prasinu.Onda kada cu nekog trebati najvise, onda kada cu plakati, prvi puta onako iz srca, onako sve do kraja. Da u meni ne ostane ni trunka taloga tuge.

Ljudi su cudni. Imam osjecaj kao da sam dvolicna. To je jedna od gorih osobina. Dođem do nekog zakljucka ( kad god dodjem imam osjecaj da nisam u pravu) i odlucim da je to tako, napokon imam nekakvo misljenje i onda dodje neka treca osoba i sve to opovrgne. Shvatim da nisam gledala sa svih strana. Najradje bih htjela biti svima sve i sva, udovoljiti, da svi oko mene budu sretni, ali koji puta to nisam u mogucnosti uciniti. Koji puta sam toliko umorna od ljudi, a opet ti isti ljudi toliko mi trebaju.


I danas tu stojim, čekam. Čekam nekoga, a i sama znam da taj netko neće doći, a ja svejedno cekam. Ni sama ne znam zasto.Patim jer sam stvorila sliku o necemu i uporno vjerujem u tu sliku. Zasto ja to uopce radim?Iz straha.

Meni se nitko ne svidja, ustvari, ne svidja mi se strah koji osjecam prema ljudima pa ih izbjegavam. Jadna sam, priznajem. Nemam muda, ali imam muda otici nekam i stat pred hrpu nepoznatih ljudi i procitati sranje koje uopce nije namjenjeno njima, imam muda zderat se na ulici, imam muda otic van u pidjami i slapama, imam muda proturijeciti i raspravlajti se, imam muda donositi krive zakljucke o drugima, imam muda puno toga, ali nemam muda otvorit srce, nemam muda zaplakat, nemam muda biti povrijedjena, nemam muda biti neprihvacena, nemam muda biti sama. I sada placem i zao mi je zbog svega toga, neizmjerno. Tako bih htjela sve to ispraviti ali ne znam kako, ustvari znam, ali ne zelim taj nacin, zelim neki drugi.

Da li je ljubav kupnja; Ja tebi dam ljubav u zamjenu za tvoju ili darivanje; Dajem ti ljubav, uzmi je.

Mi smo gamad: Voljet cu te, ako i ti mene volis. Ja cu biti mala gamad i voljet cu te u tajnosti.




p.s. molim misljenje, bilo kakvo, bilo cije

Post je objavljen 26.11.2009. u 23:56 sati.