Pregled posta

1. Mini Notjna Treking Avantura

Vodja je organizirao mali noćni treking trening. Najava je objavljena u komentarima na Sljeme-Gelender blogu. Službeni početak trke je u 18 sati. Bio je to dobar razlog da na vrijeme krenem s posla, no kako radim do 17 sati, a u gradu je bila gužva, kasnio sam na start. Nisam bio jedini koji je kasnio, pa ovim putem predlažem organizatorima slijedećih ovakvih trka i treninga da početak bude oko 18:30.
Zbog žurbe i on-the-fly starta, nisam stigao upaliti Garmina prije ulaska u šumu, a u šumi nije uspio "pohvatati" satelite, tako da ne postoji GPS track ove "male notjne treking avanture".

Parking
Na parkingu je bilo 8°C. Nije bilo vremena za razmišljanje o odjeći i dodatnoj opremi, tako da sam u avanturu krenuo bez vode i dodatnih grickalica. Ponio sam čeonu lampu, kompas, kartu i zviždaljku. Nisam stigao ni proučiti stazu, a već smo krenuli. Pridružio sam se tT-jcu, Silent Dobu, te Pictionary Ciklusantima (prepoznat će se oni ).

2. stup
Krenuli smo od parkinga na lijevo, po stazi kojom trčimo jutarnju Gelender ligu do 14-ice, a nakon toga po šumskoj cesti i po šumi koje baš i nisam u stanju pokazati na karti, do 2. stupa.

Lukovica - veliki panj na proplanku
Od tuda smo opet vrludali šumom gledajući kartu i kompas te prateći kojekakve putove. Probijali smo se i kroz gustiš, pa ponovo došli do šumske cestice. Nisam baš pažljivo pratio kretanje na karti (zapravo, nisam uopće pratio kretanje), pa ne znam kuda smo išli (i baš bi bilo zanimljivo da mi je GPS radio). Lukovicu smo našli par puta. Našli smo više proplanaka s velikim panjem, a kako nije bilo perforatora, priznali smo si to kao višestruki uspjeh.



na malom zaravnanju na grebenu uz put
Tako se zove kontrolna točka, a nalazi se zapadno od Snopljaka. Od Lukovice smo krenuli 55-icom na sjever. Tu se grupa raspada. Trkadžije sa Silent Bobom odlaze trkom, a ja ostajem s Dianom i Stamenićem, koji su nam se priključili nakon 2. stupa. Išli smo rekreativno, bez trčanja i uživali u krajoliku. Zvjezdano nebo iznad nas, moralni zakon u nama, odnosno svjetla "velegrada" u podnožju. Navodno smo prošli pored Plave pečine, no kako je bio mrak, nisam ju vidio. U nekom trenutku se 55-ica račva na desni krak, koji ide uz potok i za koji piše da je teži i lijevi krak, za koji piše da je lakši i zove se Put u nebo. Prisjećam se naslova starog filma "Cigani lete u nebo". Nadam se da ne postoji poveznica. Krenemo mi po toj lakšoj stazi i pomislim si kakva je teže, jer ta lakša ima takav uspon da lako ispustiš dušu i odeš u nebo. Dakle, netko je ipak s pravom dao ime ovoj stazi. Diana nam zaostaje. Povremeno joj prijetimo da ćemo ju ostaviti samu u šumi. Malo češće smo pogledavali u kartu, da joj damo vremena da nas dostigne. Uspon se činio beskonačnim. Napokon smo došli do zaravnanja. Hodamo po ravnijem i lakše je. Tu bi negdje trebala biti KT3. Obzirom da nema perforatora, sigurni smo da smo ju pogodili, jer odgovara opisu.

9. stup
Kod KT3 nam u susret dolazi zadihani Dejv. Bio je to zanimljiv prizor. Kroz šumu ubrzano dolazi svijetlo. U početku kao zvijezdica, pa zvijezda, pa na kraju kao far od FAP-a. Dejv ima opaku lampu. Jedno se vrijeme vrti oko nas, no na kraju odlučuje odletjeti kao što je i došao. Do tada stižemo na prijelaz preko potoka, nakon kojeg je stazica vrlo uska i strma. Nakon tog kritičnog dijela, uskoro izlazimo na normalnu stazu, koja se nešto kasnije spaja na makadamsku cestu. Tu stajemo i vijećamo. Stamenić predlaže da se po njoj spustimo do potoka i "lupimo" po azimutu do 9. stupa. Nakon kraće diskusije zaključujemo da je to previše riskantno, obzirom da na karti uzbrdica izgleda opako, da ne znamo kakva je vegetacija, te se odlučujemo nastaviti po 55-ici pored Cera, pa posjetiti bolnicu Brestovac. Nakon bolnice nastavljamo po stazi i onda kad smo intuitivno osjetili da je 9. stup blizu "udarano" po azimutu uzbrdo. Uzbrdica je bila naporna, hvatali smo se za travu, zaplitali u trnje i suho granje. U nekom trenutku čujemo šuštanje u obližnjem grmlju. Po zvukovima zaključujemo da je veća divljač u pitanju. Nadamo se da nije divlja svinja. Stvaramo buku (namjerno nisam napisao da vrištimo) i nastavljamo. Ništa nije jurnulo na nas. Nastavljamo po azimutu i ispadamo točno na 9. stup. Dok čekamo Dianu, dovikujemo se s Klitchom Kowalskim i njegovom bratijom.

pl. sklonište "Samoća"
Do 9. stupa smo došli po azimutu, pa tako i nastavljamo do obližnjeg asfalta. Dio "deremo" cestom, a onda opet off road kroz gustiš i šiblje. Spuštamo se do Leustekovog puta, a onda opet po nekom čudnom puteljku do Šumarevog puta. Tu smo opet morali čekati Dianu. Nije joj bilo lako s nama, ali osjećali smo da uživa cijelim tijelom, dok ju šibaju granje i grmlje. Hodnja Šumarevim putem nije bila zanimljiva. Prošli smo pored P.D. Runolist, koji je bio zatvoren. Bio sam jako gladan i žedan. Dobro bi došlo pivo i štrudla s nogu. Nastavljamo dalje. Pokazujemo Diani Tigrovo oko. Malo joj pjevamo "In the eye of tiger". Ne znam jel joj se sviđalo, ali nije pobjegla od nas. Nakon toga po 1M nastavljamo do "Samoće".

livada Mijatovac
Na Bikčevićevoj stazi susrećemo grupu planinara, također s lampama. Dakle, nismo jedini koji noću lutaju Medvednicom. Pozdravljamo ih i nastavljamo. Oni se spuštaju, a mi penjemo. Zanima me što su mislili o nama. Pored Puntijarke pijem vodu. Odlično, a pogotovo kad si žedan. Stamenić na križanju pronalazi lijep znak za Livadu Mijatovac. Stazom 1M ubrzo stižemo do nje. Lijepa livadica i na njoj sklonište. Vidjeh je i zimus, kada smo s Danjke trčali prema Snježnoj Kraljici.

Snježna Kraljica
Nakon Livade prolazimo pored nekakvih objekta. Tu nas dostiže Klitcha Kowalski. Nastavljam s njim nešto bržim korakom i ostavljam Dianu i Stamenića same. Čudno je koliko im je trebalo dodatnog vremena do Snježne Kraljice. Ja sam stigao naručiti pivo, Klitcha štrudle, konobar je to stigao podgrijati i donijeti, pojeo sam pola štrudle, dok nisu stigli Diana i Stamenić. Pa, koliko smo mogli napraviti razlike na udaljenosti od 1 kilometra. Nisam odmah pitao, ali nekoga je očito uhvatio grč. Gadni su ti šumski grčevi.

Obzirom da sam Garmina startao "on the fly", ne znam koliko nam je točno trebalo, ali hodali smo oko 3:30, što nije malo. Sasvim dobra "mala notjna treking avantura".



Post je objavljen 28.10.2009. u 23:55 sati.