Christopher Want i Andrzej Klimowski
Izdavač: Jesenski i Turk
Čovjek je, poput zatočenika, svjedokom vatri božanske istine pri nekoliko pomaka te tako nastanjuje i spoznaje puki privid istinske zbilje.
Ćutio sam žarku žeđ za spoznajom... Bilo je vrijeme kada sam mislo da jedino to može činiti čast čovječanstva... ali postoji moment koji svima drugima daje vrijednost, naime uspostavljanje čovjekovih prava.
Aristotel nije pravio jasnu razliku između duše i tijela, ali je tvrdio da postoje različite vrste duše. Najniža je duša hranidbena, koja postoji u biljkama kao i u životinjama. Potom dolazi osjetilna duša, koja postoji u svim životinjama. Ta je duša sposobna za opažanje (dodir, okus, miris, sluh, vid). Osjetilna duša je dalje sastavljena od moći osjećanja ugode i boli (i otuda želje), moći zamišljanja (koja uključuje pamćenje) i kretanja. Čovjek posjeduje sve te moći, kao i moć razuma.
Budući da Kant ne pretpostavlja metafizički pojam prisustva, prostor je praznina a vrijeme je beskonačno vrijeme – tj. posrijedi je odsustvo prostora i vremena. Međutim, odsustvo je nesvodivo i drugo od sebe sama. Stoga prostor ne zauzima prostor, ali ne može niti nestati; dočim vrijeme ne trpi promjene u vremenu, ali ne može prestati. Nijedno od tog dvoga nije samom sebi prezentno.
Odsustvo uma jamči da se sve zbiva. Međutim, bez metafizičkog predmeta koji bi se predočio, to znači da se zbiva ništa! Ništa postaje djelatno – bez subjekta ili objekta.
Kant veli da je teritorij čistog razuma 'zemlja istine'. Ona je, međutim, i 'pravo sijelo privida, gdje mnoga magla i mnogi led što se brzo otapa lažno prikazuju nove zemlje, pri čemu pak mornara, koji ide za otkrićima, neprestano zavaravaju ispraznim nadama...' prividi neprestance osujećuju reflektivnu sposobnost razuma te ga navode da moć spoznavanja svijesti brka s moći nadziranja svijesti. Lažne ideje javljaju se kao posljedica nevaljana promišljanja umskih ideja.
Slobodna volja je volja koja može biti određena neovisno o osjetilnim pobudama. Ona se smatra jedinom svrhom koja je bezuvjetno moralno dobra. Najvažnije pitanje kritike praktičnog uma jest ono postoji li neka viša moć želje. 'Želja' ovdje znači ono što je 'moralno dobro i korisno' u provođenju slobodne volje. Ona je povezana s dvama daljnjim pitanjima: 'što trebam činiti?' i 'čemu se mogu nadati?'
Predodžba o moralnom zakonu sama po sebi ne dovodi do pojma slobode. Mi neprestano žrtvujemo slobodu da bismo si mogli predočiti moralni zakon.
Uživanje je uvijek stvar subjektivnog i pojedinačnog ukusa te se ne može poistovjetiti s univerzalnim osjećajem.
Priroda je sklona skrivanju svoje ljepote, a od umjetnosti se zahtijeva da joj dade smisao kompozicije i svrhe. To se može postići samo lijepim umjetnostima.
'Čuđenje koje graniči sa strahom, užas i sveta jeza, koja obuzima gledaoca pri pogledu na gorske mase što se dižu nebu pod oblake, na duboke ponore i vode koje bjesne u njima, na duboko zasjenjene pustinje, koje izazivaju na melankolična razmišljanja itd., kraj sigurnosti, u kojoj on sebe zna, nije zbiljski strah, nego samo pokušaj da se zamišljajnom moći upustimo u to kako bismo osjetili snagu one iste moći, kako bismo na taj način pobuđeno uzbuđenje duše povezali s njenim mirnim stanjem i kako bismo prema tome bili nadmoćni nad prirodom u sebi samima, dakle i nad prirodom izvan sebe, ukoliko ona može utjecati na osjećaj našega ugodnog stanja'.
Aude sapere! (Usudi se znati!) Imaj hrabrosti spoznati vlastiti um! To je u opreci s čovječanstvom u stanju nezrelosti, čiji propis glasi: 'Ne misli, samo slijedi naredbe.'
'Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane opći zakon.'
Post je objavljen 22.10.2009. u 12:29 sati.