Stiskala si njegovo meko salo dok je jurio tisućama kilometara od sjevera ka jugu, na svom moćnom chopperu. I ti si letjela s njime kraj raznih marijanskih svetišta, rudnika soli i romskih naselja dok je hladan vjetar šibao tvoje porculansko lice.
S vremena na vrijeme širila bi ruke i vjerovala da si slobodna, onako kako si uvijek mislila da ćeš biti kad odrasteš. U malom mjestu sred ničeg, došli ste na cilj. Kiša i gusta magla, dopuštale su da oko sebe vidiš samo travnata brdašca, skrivajući u daljini moćne planine.
- Što ćemo sad - upitala si svog vozača dječjeg lica.
- Obavimo to - rekao je i pružio ti ruku. Primila si je, nježno privijajuć bokove njegovima. Lagani ples u toj vlažnoj dolini odjednom je postao pijano vrtloženje. Svojom masom okretao te je kao planet svoj mjesec i onda brže.. sve brže.
Pobjegla si i sjela da se barem na kratko izgubiš. Alkohol je bio tvoj prijatelj iz djetinjstva. Upoznala si ga rano, iako ne svojom voljom.
- Mi sjevernjaci znamo piti - govorila si, svjesna da to samo još jedna izlika da pobjegneš od sebe i svog zatočeništva.
- A, ti! Ne sviđa mi se kako mi se obraćaš - kazala si i natočila nam još jednu čašicu lokalne rakije i dodala - ti si isto ružan.
- Ponudi mi da sjednem, reci mi nešto lijepo - preklinjala si dok je tvoj sjevernjački rider mahnito vrtio svoj torzo u noći.
- Oprosti, evo, sjedi - rekoh.
- Bilo mi je drago, i oprezno na povratku - nagnuo sam se, namignuo i otišao.
Kada si stigla na hladni sjever, danima si plakala. Jesenji vjetar prehladio je tvoje plave oči, mislila si, a onda sjela za kompjutor i napisala - samo želim znati da sam ti se svidjela.
- Ti si kao zima - odgovorih - a, ja ne volim hladnoću.
Post je objavljen 19.10.2009. u 16:08 sati.