Marketing
Just a thought...
Imam jedan od svojih standardnih every-once-in-a-while meltdowna na granici sa ili totalnim rock bottomom ili totalno oslobadajućom spoznajom da je život sranje i da ga moraš živit najbolje kako možeš.
Pa pardonirajte ako sam dosadna i dramatična. Jebiga, uvik sam takva, trpite. Zanima me, što radite sa uspomenama? Gdje ih držite? Pogotovo One uspomene na ružnija vremena i pogreške, bilo vaše, bilo tuđe. Da li ih bacate u nadi da ćete sve zaboraviti ili ih držite blizu sebe da vas konstantno podsjećaju da ih ne smijete/ne želite ponoviti? Ili ih držite skrivene jer jednostavno ne želite misliti na to?
Ja sam, pogađate, hrčak, jedna od onih koja ništa ne zaboravlja (osim važnih stvari, lica/imena ljudi i svog broja mobitela
) i koja živi u prošlosti. Moj život pun je uspomena, sitnica, papira, računa, sećerića, žlica (don't ask ) i svih inih pizdarija iz vremena p.n.e. Moja stara soba kod roditelja je (u nedostatku boljeg izraza) skladište sranja. Teška srca bacam išta. Mobitel mi je pun starih poruka i brojeva ljudi kojih se ili ne sjećam ili se ne želim sjećati. Ipak ništa ne mogu brisati. Znam da imam problem. Pomozite mi.
Uglavnom, dopizdilo mi je i želim se svega riješiti, živcira me i frustrira, pa skupljam snage da sve odjebem i bacim.
Želim biti The Fuck It teta. (hvala RozimKozama 
)Kako se vi nosite sa svojim (ili barem mojim) psihičkim nestabilnostima uzrokovanima nedostatkom mjesta i viškom uspomena, a manjkom memorije?
I ispričavam se na melodramatičnosti i patetičnosti, očito sam i to zaboravila ostaviti u tinejđerskim danima.
Post je objavljen 06.11.2009. u 21:12 sati.