Dan iz dana teće,ne staje. Monotonija svakidašnja ostaje. Rutina se ponavlja. Nezanimljiv život. Dosadna i ubitačna škola. Veselje mažoretkinja a i ta neodgovornost. Kućna dosada i povremena svađa te svakidašnje bukvice. Konstantno polu-učenje te strah i trepet svakoga Božjega dana. Uvijek već unaprijed znani odgovor na svako pitanje,reakcija na svaki pokret. Život mi mijenja još samo On...to slatko biće,neuobičajeno,koji mi u moju kavu života dodaje šećera. Hvala Bogu toga šećera ima više od one soli negativnih likova. Opet promatram onu ljepotu mjeseca koja me uvijek odvede u daljnje svjetove,u zagrljaj topline,miris sreće oko mene je. Kuda idemo? Kamo ćemo stići? Izgubljen nije onaj koji nezna gdje je. Izgubljen je onaj koji nezna kuda ide. Povremena polu inspiracija ukazuje mi moj cilj no ne i put kojim ću da prođem. Možda je tako i bolje. Bolje je ne znati što te čeka iza sljedećeg ugla ove igre života nego uvježbavati svoju snalažljivost i biti izdžljiviji u ovome svijetu,tako surovom ali i tako intrigantnom i vrckastom da mi dah zastaje na neke njegove poteze. Za svako rješenje postoji problem,a da problema nema,život bi bio dosadan. Zaključak dana mi je da je život igra,neprestana igra,sa malo padajućih dijelova ali i uznemirujućih uspona.
Post je objavljen 11.10.2009. u 20:06 sati.