Marketing
Praznovjerje
Petak trinaesti oduvijek mi je bio jedan sasvim normalan, uobičajeni dan, crne mačke volim podjednako koliko i sve ostale (a stvarno ih volim), u duhove nikada nisam vjerovala ali noćas mi se dogodilo nešto od čega mi se doslovce sledila krv u žilama. Kao da mi nije dovoljna sama anksioznost, moralo se dogoditi nešto što je u meni izazvalo onaj pravi, iskonski strah, bolje rečeno, stravu.
Rano jutros, još po noći (malo poslije 4 sata) vozila sam mamu na sajam. Iako je cesta u to doba prilično prometna jer se cijela masa ljudi i vozila u nedjeljnu zoru slijeva prema jakuševačkom sajmu, noćas nije bilo žive duše. Kao za inat, i rasvjeta na dijelu ceste nije radila. Vozim ja tako kroz polutamu i odjednom na križanju na kojem moram skrenuti desno opazim ispod ruba krošnje drveta crnu... mrlju. Nešto čemu nisam mogla dokučiti oblik s kojih 50-tak metara udaljenosti. Samo boju - crnu, veličine dvije crne vreće za smeće postavljene jednu na drugu okomito. Gledam i razmišljam: je li to kontejner za povratnu ambalažu... nije, preusko je. Jesu li vreće za smeće... nisu, previsoko je, a i tko bi ostavio smeće uz raskrižje? Priupitam mamu što bi to moglo biti i začujem isti odgovor: "Ne znam". Približavam se automobilom, dajem žmigavac i u tom trenu mrlja se lagano započe kretati prema zebri preko koje trebam proći. Prepoznavši ljudsko obličje gotovo počnem usporavati no slijedi trenutak strave: spodoba je odjevena u crni plašt do poda i preko glave ima kapuljaču koja joj/mu skriva lice. Vidi se samo čeljust, blijeda pod slabom noćnom rasvjetom, i ništa više. Zakorači lagano na zebru i gotovo kao da klizi. Mama u trenu poviče: "Požuri da prođeš prije nje!" i bez razmišljanja gazim po gasu i uspijevam proći ispred čudne nestvarne spodobe. Na cesti nigdje nikoga, nigdje žive duše, ni psa ni mačke. Obje smo se sledile od straha: spodoba kao da je čekala da se približim i dam žmigavac prije skretanja (do tada je cijelo vrijeme stajala na mjestu) i tek u tom trenu krenula je preko zebre. Ja sam izvan sebe od straha dok mama počinje pljuckati, mrmlja nešto poput: "Potari te križ gospodnji, sotono" i križa se a ja i dalje ne znam što učiniti. Tresem se kao šiba na vodi, mozak zablokirao, ruke jedva držim na upravljaču a srce želi van iz grudi.
Spodoba je izgledala upravo kao na slici desno (spojila sam dvije slike u Corel-u i napravila "fotorobot" po sjećanju, koje je sasvim svježe) 
Obje prestravljene nastavljamo dalje i stižemo na cilj, a meni oči kao u zeca: gledam svakoga u mraku neosvijetljenog sajmišta, ima li što na glavi, sjaje li mu oči...
Jedino što me tješi jest činjenica da nisam bila sama, inače bih pomislila da haluciniram i da me spopala još neka "F" dijagnoza, i to što nije bio pun mjesec. Sve ostalo je bilo kao u filmu. Pričekala sam da se počne razdanjivati i evo, sad sam kod kuće, uz Helex pored sebe, za slučaj da ustreba.
Ne znam je li bila riječ o prikazi ili nekom stvarnom ljudskom biću s pomaknutim smislom za odijevanje, ili pak pripadniku neke sotonističke sekte... ne znam. Zbunjena sam i preplašena. I zabrinuta. Kući sam se vratila istim putem (mogla sam odabrati i drugi ali sam odlučila ne izbjegavati to križanje već se suočiti sa strahom) i začudo, sve je bilo normalno. Na istom raskrižju vidim dvije djevojke u ljetnoj odjeći kako se vraćaju iz noćnog provoda, podalje još dvije gospođe u ranojutarnjoj šetnji (valjda, oko 5) i automobile koji su, kako sam već spomenula, uobičajeni
... u ovom trenu prekinula mi se veza s internetom ...
nedjeljom rano ujutro.
Brine me to što mi se kćer dogovorila s prijateljicom da je danas ode posjetiti na adresu u neposrednoj blizini tog križanja. Mislim da je neću pustiti samu već ću je posjesti u auto i odvesti te se vratiti po nju. Nije mi ugodna pomisao da sama prolazi onuda nakon jutrošnjeg stravičnog iskustva koje sam imala, iako će ići tek poslijepodne, po danu.
Užas, sva sam još u šoku.
Ima li itko kakvih sličnih iskustava? Postoji li kakvo racionalno tumačenje? Ponavljam, sreća da nisam bila jedina koja je to vidjela jer bih se u suprotnom ozbiljno zabrinula za svoje mentalno zdravlje. I još jednom naglašavam, nisam praznovjerna niti je bila riječ o halucinaciji. Samo sam prestravljena. Kaže moja mama: "Dobro da sam bila brža od nje i da mi nije uspijela prepriječiti put". Što god to značilo...
Komentare mi možete ostaviti ovdje ili, još bolje, na forumu - link:
http://psihijatrija.forumhr.com/off-topic-f13/praznovjerje-t479.htm#2992
Post je objavljen 09.08.2009. u 07:23 sati.