O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô,
Tako je o slobodi pjevao žitelj svojedobne policijske države. Ali ne, nije on to plakao za nedostižnim idealom. Ne, on je slavio ono što je imao. I on i svi ostali žitelji navedene države. Kad danas čitamo ili čujemo te stihove, ne možemo ne razmišljati o slobodi na današnji način. No oni ne kazuju ni glasa o njoj. Opjevana sloboda nije ona koju ubrajamo u osnovna ljudska prava (i koju, posljedično tome, dobar dio čovječanstva ne poznaje). Da je tome doista bilo tako dokazuje nam sudbina gotovo cijelo stoljeće starijeg književnika iz iste države.
No ako pjesnik ne pjeva o slobodi čovjeka, o čemu on to ustvari? O slobodi države. O neovisnosti. Njemu biti slobodan znači živjeti u državi koja je neovisna o drugim državama, kakva god ta država bila. Kad malo bolje razmislimo, takva situacija i nije ništa senzacionalno, zadovoljavaju je sve države kojih je ikada bilo na svijetu. Svaka od njih se, naime, smatrala slobodnom u tom smislu, te bi stoga bilo za očekivati da se i njihovi žitelji drže isto tako slobodnima.
Ali i ta je sloboda dotične države upitna. Je li pjesnikova država uistinu bila neovisna bilo o kome? U svojoj dugoj povijesti država je svoju slobodu redovito plaćala raznim okolnim velesilama, od Bizanta, preko Mletaka, Ugarske, Habsburga do Osmanovaca. I dok bi mnogi zlobnik takvu situaciju prozvao vazalstvom, ustvari je riječ bila o slobodi, o neovisnosti. U takvom okruženju je i stihove koji slijede navedenima lakše shvatiti:
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti.
No takvo shvaćanje slobode ne samo da je drevno već je i debelo zastarjelo. Identificiranje slobode s činjenicama poput imena države, imena državne valute, stihova i melodije državne himne, boja državne zastave, nacrta državnih grbova,... sve to malo govori o tome koliko su žitelji koji se klanjaju svemu navedenom doista slobodni. Krilatica »kakva je (država) da je, moja je« je, doduše, još uvijek živa u nekim slojevima puka. No sve je više onih koji shvaćaju da je država ta koja treba ponizno služiti čovjeku, a ne obrnuto. I takvi biraju drugačiju formulu slobode.
Za njih je sloboda prvenstveno osobna sloboda. Ne sloboda da se nekažnjeno mogu činiti zločini (kako je neki shvaćaju, pa odmah misle da svi koji se bore za osobnu slobodu žele isto to), već sloboda da se može normalno živjeti. Normalan život omogućuje slobodu ili je ipak obrnuto?
I što bi bio taj normalni život?
Prva njegova sastavnica jest nesumnjivo standard. Ako čovjek od svoga rada i/ili zaposlenja može normalno živjeti, a to znači priskrbiti sebi i onima koji o njemu ovise hranu, odjeću, krov nad glavom, zatim zadovoljiti sebi i onima koji o njemu ovise potrebe za kulturom i zabavom, te još uz to i uštedjeti nešto za sebe i onima koji o njemu ovise, takav se čovjek može smatrati slobodnim. Slobodnijim, u svakom slučaju, od onoga koji radom i/ili zaposlenjem jedva da spaja kraj s krajem, ako uopće uspijeva i toliko. Standard pruža čovjeku sigurnost, psihološku sigurnost.
Tjelesna sigurnost je pak druga bitna sastavnica slobode. Ako čovjek može bezbrižno šetati ulicom bez straha da njega ili njemu drage osobe pogodi kakav metak zalutao iz obližnjeg (nimalo iznimnog) gangsterskog obračuna ili pak da ga napadne anonimna banda besposličara koji, eto, (najčešće nekažnjeno) premlaćuju ljude po cesti, on se također može osjećati slobodnim. Žitelji opkoljenih gradova iz minulog rata se sigurno nisu osjećali slobodnima izaći na ulicu kad god su to poželjeli. Kao što nas je poučio Larry Cohen u svojem filmu Q: »Ne šetaj gradom dok Quetzalcoatl leti nebom u potrazi za hranom!«
Sloboda se, znači, može podijeliti u dvije sastavnice: standard i sigurnost. Jednostavna formula, neovisna o državnim simbolima. Formula s 3 »S«: