ako si oprostimo zaborav
možda ćemo se sjetiti
tko smo bili prije stvarnosti:
toliko nas je u ovoj priči
da imena više nisu vrijedna pamćenja,
u stomaku
samo otisci osjećanja
preostaju
od jedne noći, nekoliko naklonosti i svih nepovezanih kilometara
u sazvježđima
ljubav na kraju uvijek pobjeđuje,
ili je barem dovoljno dobra utjeha
za mala srca koja ne znaju bolje:
kako u slabosti samo sitničavi možemo biti,
da li je do čovječnosti
ili do izostanka iste?
(treba mi svijet otvoren za poglede)
Post je objavljen 20.07.2009. u 03:33 sati.