Već dugo osjećam kako se u meni bore dvije osobe.Dvije JA.A ne znam tko sam...Da li sam ona mala,naivna koja želi da se zaljubi,koja bi vjerovala svakom osmjehu i riječi!?Ili sam ona suviše realna koja ubija i posljednji trag romantike,vjerujući da je i to laz!?Promijenila sam se.Previše realno gledam na sve što mi se dešava,a to nisam prava ja.Gušim u sebi svaki pokušaj da se zaljubim.I kad mi neko tko mi se zaista sviđa,uputi neki kompliment,stalno me gleda ispod oka,smješka se...ja kažem:"Ma to je prijateljski" a u sebi gorim od želje da nije.Nekada bih se zaljubila na te geste ali sad ne mogu.Ne želim da se uljuljkujem u neki lažni svijet iako mi se on stvarno sviđa i jedan je od rijetkih momaka sa kojim bih mogla da budem.Jednostavno se bojim ponovnog poraza i krijem sama od sebe svaku lijepu riječ.I što sam starija,imam sve manje volje da održavam vezu.Ne znam ni da li bi ova uspjela... nemam snage da opet prolazim kroz sve to.Početak,zaljubljivanje,sreća...onda se opustiš, pomisliš TO JE TO.I na kraju...kraj...suze...patnja...A ja ne znam drugačije.Ja ne znam za sredinu.Mogu da volim beskrajno ili da ne pridajem važnosti nimalo...To je moj najveći problem.Kad volim beskrajno,dam se do kraja i na kraju dobijem NIŠTA.A kad ne pridajem važnosti,ne dajem ništa ali dobijem sve.Ali uzalud,kad mi to ništa ne znači...A znam ja zašto sam ovakva i tko me je učinio ovakvom...Ipak,neću odustati...Možda mi je potrebno još vremena da neke rane prebolim...
Ali s vremenom će krenuti i meni,nadam se....
Post je objavljen 11.07.2009. u 00:30 sati.