Gle, grane nemirno na vjetru se njišu!
Iza njih crni oblak prijeteći ih gleda
Ispustit će na njih jadne svoju led i kišu
No, vjetar silni to priječi nimalo neda!
Prilika je to veselom suncu da ih grije
Kako bi nadvile klupu i bile što veće
Hladeći našu,vječnu ljubav koja zrije
U neponovljivoj vatri strasti i sreće!
Izreći svoje saznanje kad bi samo mogle
O nadi, golemoj sreći i ljubavi vjernoj
Drugu stranu priče kad bi snage smogle
O ljudskoj samoći, tuzi neizmjernoj!
Ali, grane ispod lišća kriju tajne svoje
Čekajući jarko sunce da im opet sine
Ostvarujući svrhu šumom melodije poje
Nimalo ne hajući za ljudske sudbine!
Svemir Putnik
Post je objavljen 13.06.2009. u 22:57 sati.