Nakon dvije godine pauze, jučer je ponovo održana 10 km. utrka u Bribiru, pod nazivom 14. utrka za Hrvatsku. Iako sam tu utrku zacrtao u svom kalendaru čim je najavljena, malo je nedostajalo da uopće ne odem. Presudilo je to što na našem omiljenom poligonu u Kostreni nije bilo nikoga osim Wande na biciklu, a ja sam bio bez bicikle ...
Dan prije bio mi je rođendan, i nekako su stvari izmakle kontroli pa sam se nalio k'o čep !
U subotu sam morao ustati rano, kao i obično, i odvesti djecu na plivanje u sklopu tečaja plivanja TK Rivala gdje odnedavno radim kao instruktor. Glava mi je pucala čak i nakon 2 lekadola. Nakon svega toga nisam ni sam znao što bi, i tako sam se našao u Bribiru. Dan je od jutra bio jako vruć i bojao sam se da će mi biti jako teško trčati, jer mi vrućina u trkačkom smislu jako teško pada. Na zagrijavanju se taj osjećaj samo pojačao, zapuhao sam se nakon prvih 200 metara.
Ubrzo sam odustao od zagrijavanja i odlučio se samo na temeljito istezanje. Činilo se da nema mnogo trkača, utoliko je bilo čudnije da mnoge uopće ne poznam. Prije samog starta bezobrazno sam zavirio u startnu listu i shvatio da nas u mojoj kategoriji ima samo dvojica. Eto još jedne lake medalje.
Kad je utrka krenula, nevjerojatan preokret, odjednom sam se osjećao odlično. Vrućina mi nije ni najmanje smetala, i osjećao sam se fantastično. No, nakon cca 1 kilometar dogodilo se nešto, što mi se tad nije činilo jako važno, ali se pokazalo fatalno ... nezgodno sam se okrenuo, da vidim tko se trenutačno nalazi iza mene i «zarotirao» i inače već od riječkog polumaratona načeto lijevo koljeno ... presjeklo me je stravično. U tom sam trenutku pomislio kako neću uopće moći završiti utrku, ali stisnuo sam zube i do okreta je već bol bila podnošljiva. Do kraja sam odradio u vrlo ujednačenom ritmu i postigao rezultat čak tri minute bolji od onog prije tri godine. Nakon trke bol je bila onako, osrednja, kasnije popodne sam počeo osjetno šepati, a danas mi je koljeno otečeno kao balon i jedva da mogu hodati. Namam običaj prostačiti na blogu, ali sve što mogu reći na ovo je SRANJE ! Nikad nisam imao problema sa lijevim koljenom, samo s desnim. I sad, kad me nakon četiri godine napokon desno koljeno ostavilo na miru, razj.... lijevo !!!
Ali dosta kuknjave, želio bih pohvaliti organizatore, koje je, čini se, dosta pogodilo moje pisanje o onoj prošloj utrci. Ovaj je put sve bilo dosta ležernije, promet je štimao, klopa je bila dobra, proglašenje je bilo onako, intimno, veliki broj kategorija i mali broj trkača, rezultirao je činjenicom da je samo dvoje trkača ostalo bez medalje ...
Evo i kompletnih rezultata...
Post je objavljen 17.05.2009. u 19:57 sati.