...
"kako da ovo napišem da ne bude patetično, koje riječi ne zvone tugaljivo, koja pjesma ne bi suzu izmamila; ne znam; sve što pomislim, sve čega se sjetim, sve mi na tugu miriše;
a počeli smo veselo; bili smo djeca, razigrana, nevina i bezbrižna, u džepovima smo skrivali pregršte nade, u šakama smo stezali budućnost; ni tračak sumnje, ni kap straha, ni zrnce neizvjesnosti; jer mi smo mogli sve; bili smo mladi, grabili smo znanja i prilike i spremali se mudro ih i savjesno upotrijebiti;
i voljeli smo se; odlazili u rodna sela prijatelja, plesali tri dana i tri noći na svadbama prepunim veselih ljudi, prepunim vina i kolača, rakije i pečenja, i zagrljeni, omamljeni i sretni vraćali se u grad, grad koji smo voljeli; tako je to tada bilo…
svijali smo svoja mala gnijezda, zavidjeli, onako blago, prijateljski, kad bi netko kupio ljepši pokrivač ili porculan; ali voljeli smo se…
i počeo je život; počelo se raditi, predano, ozbiljno, odgovorno; rješavali su se problemi, slavili se dječji rođenadni, državni praznici i oni neki samo nama znani; i tekao je život…
do onog dana…
do dana kada prijatelj nije donio cvijet ni bocu vina, kad u sobu nisu utrčala bučna vesela djeca; do dana kad su se oko pojasa crnila dva pištolja, a djeca su već živjela negdje daleko;
nismo se ni pozdravili; ni poljubili posljednji put, ni rekli zbogom;
i nestali smo, razišli se; ostavili radosti, ostavili snove nedosanjane, stolove prostrte, čaše pune vina, čaše pune iluzija...
slomili su nam krila, ušutkali riječ, zamračili pogled i um;
i opet smo zajedno, zajedno u boli, nijemo izgovaramo imena onih koji odlaze; i proklinjemo sudbu jer još nije vrijeme, nije vrijeme za odlaske uz suze i počasti; ali rane su velike, tijela nisu izdržala, slomljena su im srca… slomljena su krila…"
Kad ne znam drugačije ja posudim. Hvala.
Post je objavljen 13.05.2009. u 15:42 sati.