Zakaj ne pišem.
Fakat zakaj.
Savršeno mi je jasno zašto ne.
Onda se razljutim toliko na samu sebe do krajnjih granica. U trenutcima ljutnje sve postane kristalno i savršeno jasno.
Kada sam ljuta ili ultimativno žalosna uvijek mi je sve najjasnije. Smisao života, jedinstvo sa svemirom ... gledam Boga u oči i te stvari.
Tada postane sve jednostavno, svi problemi imaju rješenja, znam sve odgovore, samosvjesna sam , odgovorna, snažna i odvažna.
To naravno traje kratko.
Nakon toga opet je sve po starom.
Jer zaista nema smisla biti tužan i plakati jer nakon toga sve je opet isto.
Mrzim što ne pišm.
Nedostaje da pljunem iz sebe i onu najbizarniju stvar koja me uhvati.
Jer nisam čvrsta duhom.
Ali imam oružje da se borim protiv ovog mora bijede.
I zato ...