Sve je ostalo tišina ...

srijeda, 22.04.2009.

no.324

Zakaj ne pišem.
Fakat zakaj.
Savršeno mi je jasno zašto ne.
Onda se razljutim toliko na samu sebe do krajnjih granica. U trenutcima ljutnje sve postane kristalno i savršeno jasno.
Kada sam ljuta ili ultimativno žalosna uvijek mi je sve najjasnije. Smisao života, jedinstvo sa svemirom ... gledam Boga u oči i te stvari.
Tada postane sve jednostavno, svi problemi imaju rješenja, znam sve odgovore, samosvjesna sam , odgovorna, snažna i odvažna.

To naravno traje kratko.
Nakon toga opet je sve po starom.

Jer zaista nema smisla biti tužan i plakati jer nakon toga sve je opet isto.
Mrzim što ne pišm.
Nedostaje da pljunem iz sebe i onu najbizarniju stvar koja me uhvati.
Jer nisam čvrsta duhom.

Ali imam oružje da se borim protiv ovog mora bijede.
I zato ...

22.04.2009. u 21:28 • 2 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.

Art is the most intense mode of individualism that the world has known.





The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.





LUDA ŽENA

Neću pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Čekati ću do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Čekati ću do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaći ću u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit će u mene i reći
"Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju."