Večeras ćemo zagaziti u sutra
Snovima dvaju anđela
Na oblaku razastrtom
Za naša dosegnuća.
Ptice pokisle tugovanjem
Sunce će dočekati
U upaljenim svjetlima očiju.
Onako naiskap popit ćemo
Susret pomiješan sa nadama.
Moj anđele, ti znaš
Mjesečinom okupane
Naizgled beskrvne noći
Rađaju krvotok novih nadahnuća.
Putenost u vriskovima
O moje će se obale
Propinjati i razbijati.
Prepone obrasle čekanjem
Tvoje će kaskade postati
I bit ćeš razigrana ponornica
U tajanstvenstvenosti
Nesagledivih dubina.
Ti znaš, anđele
Ravnoteža naših udova
Odavno negira zakone fizike.
Plave vode pogleda
Zaustavljene u zemljanim zjenicama
Novo će ishodište postati.
Hodočastit će nas sve radosti
Kao sveto ukazanje bliskosti.
Moj anđele, jedini
Zaklinjem te našom iskrenošću
Zaviri u mene ukoričenu
Pored svoga uzglavlja
Kad osjetiš da drhtim nemirom
Sapletena o svoje strahove.
Zabilježi me kao fusnotu
Savij me preko svoje ruke
Da zapamtiš dio gdje si stao
U istraživanju moje fleksibilnosti,
Jer ću se kao pasijans otvarati
Samo pod tvojim vještim rukama.
Zaveži me mrtvim čvorom da se
Nikad ne odvežem i ne prekinem
I drži me kao brojanicu među prstima
Prebirući me u molitvi zajedništva.
Ti znaš, anđele
Kuda vode svi naši putevi
I tko nosi fenjer, a tko korake prati.
Kažem ti, bespogovorno te slušam,
Izlit ću se kao bakarna kupola
Nasvođena nad oltarom ljubavi,
A ti ćeš me patinom vremena čuvati.