Marketing
JUNAČINE NA ZADATKU
Normalno iman tlak manji od muve, al kad zakipin ka sad eto ga baren na 300/300.
Nije me briga šta su me pratili specijalci s dugin cijevima i pasima i šta su me privodili, to me nasmijava, šta mi dižu kaznene, to me uveseljava a usput dižen kaznene i ja njima, šta mi svaki čas nestaje s broda sve šta se može skinit il šta mi retrovizor na auti priživi najviše jednu noć, uopće me nije briga.
Al poludin kad se diraju u moje prijatelje, mogla bi takva bijedna smeća zadavit golin rukama.
Svašta se i često događalo prije 3, 5, 10 godina, provaljivali su nan u stanove, krali papire i računala, pucali iz pištolja po našin dvorištima i ubijali ljubimce...
Zadnjih godinu-dvi nešto rjeđe, a sad se ekipa opet razlaufala.
Nedavno opaki napad na prijateljicu iz Ploča, prije par dana na drugu, iz Malog Lošinja.
To šta nan slušaju telefone ne računan, nek uživaju, a možda štogod i nauče.
Zapravo, sve manje mi se diže tlak na junačine po zadatku, sve više na ljude oko sebe, njihova ravnodušna šutnja i zabijanje glave u pijesak su definitivno najzaslužniji za blato u kom se svi valjamo.
Ode na fotki se lipo vidi kako mi kriminalci, koje prave junačine tribaju šta prije zatuć, na jednoj međunarodnoj radionici kujemo opasne planove.
Je, je, to je milo dijete Rafo, i njega triba zatuć.
Post je objavljen 05.04.2009. u 00:01 sati.