gusta tišina mi je otela sliku
grizem vaše kritike, jedem papir
voljela bih da mogu hodati na glavi da vas ne moram gledati
imaš li išta opipljivo iza tog jakog tijela i tih žutih zubiju?
umorna sam od hrvatskog filma i dugih diskusija i psihoterapija u teoriji
i sjebanih lijenih odnosa i toga što te ne mogu pojest i prožvakat koliko god te ljubila
mrzim to što te nema. mrzim to što me nema.
i društvo i prijemne i eseje i istu rutu savskom cestom gore-dole-gore-dole-dole-dole-gore
imam željeznu kvaku u trbuhu.
svi ti ljudi a svatko ima svoju teoriju, jedino ja šutim, apsorbiram jer me kao zabavlja, draga sam i oprezna.
preuzela previše? a što bih radila? a gdje je život? u dokolici ili radu? on je drugdje. ne mogu ni čitati više jer ima toliko knjiga i ne slažu se jedna na drugu nego jedna PORED druge.
nema me, puno nas je ovakvih, nemam vremena osjećati, samo odzravljam i pozdravljam, nemam se vremena s nekim napušiti i plakat. želim plakati u bocu i pregristi ovu pupčanu vrpcu koja me zateže. zašto svaki lik mora imat svoju repliku i radnju? koji sam ja lik? što ja radim? da se stavim na papir? da se stavim u ovo tijelo, izgriženo, natečeno i izobličeno?
ne znam što mi treba. ne želim sutra ustati.
Post je objavljen 24.03.2009. u 20:42 sati.