Priopćenje povodom Međunarodnog dana voda i rijeka
Zagreb je vjerojatno jedini grad na svijetu čijim središtem prolazi rijeka, a da on uopće ne živi s njom.
Obale rijeke Save obrasle su širokim zelenim pokrovom od trave i grmlja. U današnje doba to ima svoje prednosti i mane.
Dobro je što u Zagrebu imamo savsku obalu kao zeleni pojas koji u uvjetima klimatskih promjena i sve rjeđih kiša treba sačuvati pod svaku cijenu.
Loše je što taj pojas uz Savu ne spaja ni grad ni stanovnike već grad dijeli na sjeverni (stari dio) i južni dio (novi Zagreb).
U razdoblju dužem od pola stoljeća, sve dosadašnje gradske vlasti odnosile su se prema vodi i rijeci s totalnim nerazumijevanjem, bez ikakve vizije i kreativnosti, pa ni originalne studije i razrađeni prijedlozi Vjenceslava Richtera nisu nikoga potakle na razmišljanje o rijeci u gradu i gradu na rijeci.
Savu se tretiralo kao strano tijelo, zapreku koja smeta i ne pripada gradu.
Tako je Sava ostala gradski kolektor u koji se slijeva sva gradska i prigradska kanalizacija sa svim industrijskim otrovima koji plove prema Lonjskom polju...
Zbog ubrzane i divlje urbanizacije zatvoreni su (betonirani) gotovo svi oborinski vodotoci koji se slijevaju s Medvednice i usmjereni u kanalizacijski sustav grada čime je nestala njihova prirodna purifikacijska uloga u sagorijevanju organskih tvari u otpadnoj vodi. Da stvar bude gora, desetljećima se iz rijeke i s njenih obala nemilice vadio šljunak za potrebe nabujale građevinske aktivnosti, a preduboke šljunčare ozbiljno su ugrozile dragocjene spremnike podzemnih voda.
Posljedice takvog neodrživog gospodarenja savskim vodama osjećamo već danas u sve češćim i sve dužim ljetnim sušama.
Mnogi stari gradski bunari, pogotovo s lijeve, sjeverne strane Save, presušili su ili su zatvoreni zbog onečišćenja. Od ukupno 23 bunara zatvoreno ih je krajem devedesetih čak 14. Uzrok tomu je sve niži vodostaj Save koja ih ne može više puniti vodom ali i preizgrađenost (betonizacija) Podsljemenske zone koja sprečava oborinske vode da prodru dublje u zemlju i održe razinu podzemnih voda.
Zato danas Zagreb i okolna naselja poput Samobora, Dugog Sela ili Vrbovca vodu za piće dobiva pretežno iz južnih, nizinskih vodocrpilišta savskog aluvija.
Tu nam je danas na raspolaganju svega 8 vodocrpilišta od kojih su najpoznatija i najveća Mala Mlaka, Petruševec i Strmec. No i tu, zahvaljujući neodrživim ljudskim aktivnostima, postoje ozbiljni problemi. Naprimjer, dva najveća crpilišta, Mala Mlaka i Petruševec, pokazuju ozbiljno zagađenje nitratima, triklor- i tetrakloretilenima, atrazinom i manganom, što je posljedica intenzivne poljoprivredne proizvodnje, industrije i nekontroliranog širenja stambenih naselja.
Kad govorimo o vodi za piće, poseban problem predstavlja stara i dotrajala vodoopskrbna vodovodna mreža.
U Zagrebu je prvi vodovod sagrađen davne 1878. godine. U starijim dijelovima gradskog centra vodovodna je mreža puno starija od 50 godina, no i prosječna starost cijevi od 45 godina na cijelom gradskom području nije nimalo povoljnija.
Gubici vode u takvoj mreži su golemi, a prema podacima iz Vodoopskrbe i odvodnje prosječni gubici na području cijeloga grada dosegli su u 2006. godini već 45%. Nikakvo čudo kad je čak 59% vodovodnih cijevi od željeza, više od 10% od opasnog azbest-cementa i PVC-a, a svega 12,7% suvremenog i pouzdanog umreženog polietilena.
U tim se podacima krije uzrok što danas Zagrepčani plaćaju vjerojatno najskuplju vodu u Hrvatskoj - 11,22 kn/m3 - sa stalnom tendencijom povećanja.
Ako se u obnovu mreže ne ulaže stalno i redovito, obnova vodovoda je iz godine u godinu sve skuplja.
Nakon gotovo 50 godina nemara i nebrige, nužna obnova postupno postaje mission impossible. Još je gore što je Zagreb (zajedno s Holdingom) već zadužen za najmanje jedan godišnji gradski budžet. Teško je povjerovati kako će se u skoro vrijeme pojaviti neki dobronamjerni investitor koji bi u javno-privatnom partnerstvu preuzeo obvezu ulaganja u komunalnu infrastrukturu - ako mu Zagreb omogući koncesiju crpljena vode na, recimo, 30-tak godina.
Na današnji Dan rijeka i voda želimo upozoriti na loše primjere i katastrofalne posljedice takvog scenarija koji su teško oštetili građane mnogih gradova širom svijeta.
Od Berlina i Bombaja do Brazila i Toskane predatorske multinacionalne kompanije poput Nestle-a, Coca-Cole, RWE-a, Suess-a i sl. vrebaju da neki grad ili država zapadne u dužničke probleme pa da se na lak i jeftin način domognu njihovih vodnih rezervi s kojima ih potom mogu ucjenjivati dok ne potroše i izvezu svu pitku vodu.
Zato apeliramo na Vladu i one koji upravljaju Zagrebom da hitno donesu propise kojima bi se spriječila svaka prodaja i privatizacija vode ili vodoopskrbne mreže.
Voda je nasušna životna potreba svakog živog bića poput zraka ili hrane.
Ona mora biti javno dobro dostupno svakomu jer se uskraćivanjem ili uvjetovanjem pristupa vodi negira nečije pravo na život.
U okolnostima globalnog zatopljenja pitke je vode objektivno sve manje. U svjetskim mjerilima pitka je voda strateški element, uskoro i važniji od nafte
To je dodatni razlog da poduzmemo sve što možemo kako voda ne bi postala ničiji izvor profita.