Dragi Klingoncy,
Kao čistokrvni produkt Mudroslovnog fakulteta redovito čitamo /Nula dies sine linea/ i vrlo često Nam se na komončinu, ispod posteje ili u jednoj od naših živopisnih bursi nađu raznolika štiva. Čitamo svašta. Trenutno Nam je ispod posteje "Sjećanje na moje tužne kurve" od Marqueza, katalog jedne recentne zagrebačke izložbe, stari National Geography i jedna Gloria. Rječnik latinskih izraza, baš kao i Klaićev rječnik naša su Biblija i bez njih ne gremo nigdi /Omnia mea mecum porto/. Ako umremo prin Vas, zakopajte nas s knjigom latinskih poslovica i nemojte se dat smest ako Vam ne budu dali; recite svima da smo Mi tako htili. Međutim, od sve te puste literature, od svega što smo do sad pročitali, a mislimo da se radi o brojevima s više nula, samo su Nas tri djela uspila rasplakat i protrest do u srž našeg kompleksnog bića. Prva stvar na koju smo godinama odvaljivali i ronili gorke suze bila je pjesma "Zeko i potočić". Toliko smo na nju ridali da su nam starci htili prestat to pjevat, ali Mi bi uvik htili opet ispočetka baš tu pjesmicu i tako smo se vrtili u krug valjda do drugog ili trećeg osnovne kada smo mislili da smo stvar prerasli i prebrodili. Prije cca desetak godina došla je u Luku Zdenka Kovačiček. Mi smo išli na koncert sa starcima. Sve je bilo super, dok Zdenka ni zapjevala "Zeko i potočić", a Mi smo sa svojih dvadesetiništo godišć počeli ronit suze i nismo se mogli zaustavit. Starcima je prvo bilo neugodno, a onda su Nas zagrlili dok se nismo smirili. Posli je cila familija razglabala zašto smo Mi plakali i zaključili su kolektivno da imamo ljubavnih problema te da Nam je Zeko doša ko svojevrsna terapija. Možda je tako i bilo, ali mi mislimo da je to plakalo Dite u nama i da je to bila svojevrsna Potraga za izgubljenim vremenom. Pričica koju smo obožavali u djetinjstvu bila je "Ježeva kućica". Nedavno su Nam je čitali i kad mislimo o temu momentu, ne možemo zaustavit suze. U stvari, ne plačemo radi Ježeve kućice, nego zbog konteksta, ali ta predivna basna zauvijek će ostat spona između Nas i jednog predivnog trenutka, toliko divnog da se pitamo je li bio stvaran. Prije nekoliko godina u istome prostoru u kojemu je nastupala i Zdenka Kovačiček, pokojni Josip Genda recitirao je stihove Šime Vučetića. Bila je to predivna pjesma "Dvije obale". Noć ljetna, nebo zvjezdano, a mjesec srebrnožut virio je iza kampanela. Gendin glas, tako topao i moćan, i sad nam odzvanja u mozgu. Potekle su nam suze. Bio je to prvi put u životu da plačemo na poeziju. Imali smo 29 godina. Sinoć smo bili na Večeri poezije u povodu sto godina rođenja Šime Vučetića, književnika i akademika, našeg Velolučanina. I barba Šime se, baš kao i Ivan Goran Kovačić, rodio na prvi dan proljeća. Samo jedna žena zna pročitat Šimine "Dvije obale" i sinoć je čitala božanski i nama su opet tekle suze.
DVIJE OBALE
Mi smo dvije obale
dvije obale što se ne mogu nikada sresti.
I neka smo dvije obale
i neka naše vode između nas plove,
i neka sve između nas plovi,
i neka vječno nepoznato između nas plovi.
I sve je naše dozivanje preko vode,
i sve je naše da se ne smijemo sresti,
i da se na izvor ne možemo vratiti
gdje smo jedno bili.
Svjetlost nas zbratimljuje,
misao nas ostvaruje
i ljubav u liku oblaka javlja se
nad nama obalama.
O, mi smo tako dvije sretne obale
što se ne mogu sresti, sretni
da smo jedno na izvoru vode bili.
Post je objavljen 22.03.2009. u 14:54 sati.