golly&bossy

Dragi Klingoncy,

Kao čistokrvni produkt Mudroslovnog fakulteta redovito čitamo /Nula dies sine linea/ i vrlo često Nam se na komončinu, ispod posteje ili u jednoj od naših živopisnih bursi nađu raznolika štiva. Čitamo svašta. Trenutno Nam je ispod posteje "Sjećanje na moje tužne kurve" od Marqueza, katalog jedne recentne zagrebačke izložbe, stari National Geography i jedna Gloria. Rječnik latinskih izraza, baš kao i Klaićev rječnik naša su Biblija i bez njih ne gremo nigdi /Omnia mea mecum porto/. Ako umremo prin Vas, zakopajte nas s knjigom latinskih poslovica i nemojte se dat smest ako Vam ne budu dali; recite svima da smo Mi tako htili. Međutim, od sve te puste literature, od svega što smo do sad pročitali, a mislimo da se radi o brojevima s više nula, samo su Nas tri djela uspila rasplakat i protrest do u srž našeg kompleksnog bića. Prva stvar na koju smo godinama odvaljivali i ronili gorke suze bila je pjesma "Zeko i potočić". Toliko smo na nju ridali da su nam starci htili prestat to pjevat, ali Mi bi uvik htili opet ispočetka baš tu pjesmicu i tako smo se vrtili u krug valjda do drugog ili trećeg osnovne kada smo mislili da smo stvar prerasli i prebrodili. Prije cca desetak godina došla je u Luku Zdenka Kovačiček. Mi smo išli na koncert sa starcima. Sve je bilo super, dok Zdenka ni zapjevala "Zeko i potočić", a Mi smo sa svojih dvadesetiništo godišć počeli ronit suze i nismo se mogli zaustavit. Starcima je prvo bilo neugodno, a onda su Nas zagrlili dok se nismo smirili. Posli je cila familija razglabala zašto smo Mi plakali i zaključili su kolektivno da imamo ljubavnih problema te da Nam je Zeko doša ko svojevrsna terapija. Možda je tako i bilo, ali mi mislimo da je to plakalo Dite u nama i da je to bila svojevrsna Potraga za izgubljenim vremenom. Pričica koju smo obožavali u djetinjstvu bila je "Ježeva kućica". Nedavno su Nam je čitali i kad mislimo o temu momentu, ne možemo zaustavit suze. U stvari, ne plačemo radi Ježeve kućice, nego zbog konteksta, ali ta predivna basna zauvijek će ostat spona između Nas i jednog predivnog trenutka, toliko divnog da se pitamo je li bio stvaran. Prije nekoliko godina u istome prostoru u kojemu je nastupala i Zdenka Kovačiček, pokojni Josip Genda recitirao je stihove Šime Vučetića. Bila je to predivna pjesma "Dvije obale". Noć ljetna, nebo zvjezdano, a mjesec srebrnožut virio je iza kampanela. Gendin glas, tako topao i moćan, i sad nam odzvanja u mozgu. Potekle su nam suze. Bio je to prvi put u životu da plačemo na poeziju. Imali smo 29 godina. Sinoć smo bili na Večeri poezije u povodu sto godina rođenja Šime Vučetića, književnika i akademika, našeg Velolučanina. I barba Šime se, baš kao i Ivan Goran Kovačić, rodio na prvi dan proljeća. Samo jedna žena zna pročitat Šimine "Dvije obale" i sinoć je čitala božanski i nama su opet tekle suze.


DVIJE OBALE

Mi smo dvije obale
dvije obale što se ne mogu nikada sresti.
I neka smo dvije obale
i neka naše vode između nas plove,
i neka sve između nas plovi,
i neka vječno nepoznato između nas plovi.

I sve je naše dozivanje preko vode,
i sve je naše da se ne smijemo sresti,
i da se na izvor ne možemo vratiti
gdje smo jedno bili.

Svjetlost nas zbratimljuje,
misao nas ostvaruje
i ljubav u liku oblaka javlja se
nad nama obalama.

O, mi smo tako dvije sretne obale
što se ne mogu sresti, sretni
da smo jedno na izvoru vode bili.