Zna se to tako dogoditi kad čovjek ima viška vremena, pa mu padnu svakakve stvari na pamet. Eto tako sam ja lagano "prolistao" ovaj svoj blog, za kojeg i nisam imao baš vremena nakon što sam zbrisao od faksa, al eto.I tako dak sam čitao postove stare godinu, dvije prisjetio sam se raznih trenutaka, sretnih ali uglavnom onih nesretnijih pošto mi je ovaj blog uglavnom bio "psihički odušak".
Prisjetio am se nekih svojih snova i želja. Naime treba se čovjek katkad podsjetiti o čemu je sanjario, jer oni su važni, često ako izgubiš ili zaboraviš koji su ti bili snovi, vrlo lako se možeš i izgubiti u životu. Vjerujte mi na riječ, doživih nešto takvo.
I sve ovo je počelo nekakvo od ove misli koja mi se motala po glavi. Živiš život, juriš neki svoj san, usput na nekim mjestima upoznaš ljude slične sebi. Na nekim mjestma se zadržiš onoliko koliko treba i odeš dalje. Do nekih mjesta dođeš misleći da to želiš, ali nakon nekog vremena shvatiš da nemaš ni volje ni želje za to, ali zadržiš se zbog nekih ljudi i želje da napraviš neto od života, ipak na kraju odeš dalje. Onda dođeš negdje....i svidi ti se to mjesto, nakon nekog vremena shvatiš da si se uljuljkao u osjećaj lažne sigurnosti, da je sve stalo isto i zgadi ti se to i pomisao na takav život, odeš. Nešto te tjera dalje.
A onda opet postoji to jedno mjesto gdje se osjećaš skoro pa kao kod kuće, tamo gdje ti je srce na svom mjestu, skoro ono o čem si sanjao, ali ne u potpunosti, stalno imaš osjećaj da moraš otići još malo dalje da bi bio istinski sretan. No postoji problem, to mjesto i ljudi su ti toliko prirasli srcu da te boli pomisao na odlazak.
Pošto sam se već izgubio u ovome što pišem, završit ću pitanjem:
DA LI JE ČOVJEK IKAD STVARNO SRETAN??
Post je objavljen 21.03.2009. u 00:46 sati.