Ovog mi se vikenda ispunila želja da posjetim Jahorinu, već sam prošli ponedjeljak rezervirala smještaj tako da ne možemo odustati. Uz nas dvoje starih na put se odlučio i podmladak, ali u svom aranžmanu.
Iznajmili su neki, ne baš ekskluzivni apartman za subotu i nedjelju, a mi smo svoje mjesto rezervirali u hotelu Bistrica.
Tamo su upravo neki popusti, a cijena dnevnog polupansiona po osobi iznosi 30 eura. Kad smo skontali ski pass za dva i po dana i troškove prijevoza, te troškove koje ćemo imati za poneku kavicu i čaj, ispalo je da nam za dva i po dana, koliko smo namjeravali ostati treba(za nas dvoje) oko 300 eura. Ajde žrtvovat ćemo se pa ćemo smanjiti neke druge troškove...
Krenuli smo u petak u ranojutarnje sate. prvo smo našeg kučića morali ostaviti kod moje sestre na čuvanje, a onda pravac Split-Metković-Mostar-Sarajevo-Jahorina.
Put je prošao ok, jedno zaustavljanje zbog manje prekoračene brzine, ali policajci iz Mostara su bili dobre volje pa su nas samo opomenuli.
Do samih Pala, a i nekoliko kilometara put Jahorine nigdje ni milimetra snijega, već nas je bila uhvatila panika da imamo krive informacije o visini snijega na skijalištu. Ali onda ulazimo u potpuno promijenjeni pejsaž. Snijeg se stvorio niotkud i bilo ga je sve više i više. Na samoj Jahorini pravi zimski uvjeti, a snijega koliko ti srcu drago.
Našli hotel, smjestili se i upoznali sa djevojkama s kojima telefonski surađujem već neko vrijeme. Ponijela sam za njih i malo dalmatinskih slatkiša, odnosno ušećerenih bajama, malo domaćeg prošeka i friško ubranih limuna i naranči. Ajde, neka malo Dalmacije i u "njihovoj Republici Srpskoj".
Glava kuće odmah se bacio na skijanje, a ja sam ostala raspremiti stvari i odmoriti se jer noć prije nisam spavala zbog spremanja po kući i pakiranja.
Vratio se sa skijanja nakon tri sata, kaže počelo se oblačiti na vrhovima i vidljivost je sve slabija.
Gledali smo malo Tv, više od petnaestak programa iz Srbije, RS i BIH, a za divno čudo, uhvatili smo, iako slab, signal HRT-a 2 i Z1.
Na večeru smo krenuli rano jer nas je nakon cijelog dana dijete uhvatila glad. I oduševili se izborom jela, švedski stol, desetak vrsta jela, bezbroj salata, kolači.
A stol do nas neka mlada ekipa, odakle nego iz Splita i pomislim kako je malo čudno da od svih stolova izaberemo upravo onaj pokraj njih.
Nakon večere bacili smo poneku partiju na fliper i stolni nogomet, a onda sjeli u hotelski bar i uživali u živoj glazbi, uglavnom slušajući Mišu, Olivera, Gibonija. Bilo je tu i ponekog narodnjaka, ali bi se glazbenici brzo vratili na Nove fosile, Magazin.
Naši mladi stigli su, zbog poslovnih obveza na Jahorinu tek u večernjim satima i dok je ženski dio ekipe ostao u apatmanu spremati večeri, Paco i Tuta sa došli sa nama popiti piće.
U krpe smo otišli relativno rano, ipak je sutra trebao biti dan od fizičkih aktivnosti.
Ujutro doručak opet po našoj želji, svega i svačega, i dovoljno za obnoviti i akumulirati energiju.
No vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Snijeg, koji je počeo padati u toku noći bio je sve gušći, magla nikako da se rasprši, a i vjetar je pojačavao.
Ipak, izašli smo na teren, ja kratko, glava kuće nešto duže, a mladi su bili uporniji i nisu se dali sa staza.
Skijala je i Kićo, ali smo je ipak nakon nekog vremena dovukli u hotel. Onda smo se neko vrijeme brčkali u hotelskom bazenu, a kad je glava kuće otišao na skijanje, ja i ona smo bacili neku partiju na karte, u kojima je uglavnom ona "pobjeđivala", crtali smo članove naše obitelji, a kad se glava kuće vratio sa skijanja, zajedno smo gledali Salaš u Malom ritu, koji je Kiću uspavao.
Jedva smo je probudili za večeru, a poslije večere uslijedilo je maltretiranje flipera i video igrica. I mladi su, nakon večere u apartmanu, došli do nas, odnosno po Kiću, bacili su neku partiju na stolni tenis, a ostatak večeri proveli smo ponovo u hotelskom baru.
Inače te je večeri hotel bio pun, a glavninu gostiju činile su žene. Gosti, iz svih krajeva nekadašnje države, dobro su se zabavljali, a glazbenici su svirali pjesme iz Makedonije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne, da bi na kraju sve začinili onom Od Vardara pa do Triglava i ostali smo šokirani kako su ljudi prihvatili pjesmu o jednoj nepostojećoj državi. Unatoč svemu, raspoloženje je bilo odlično, plesalo se, pjevalo.
Na povratku u sobu na TV-u upravo prijenos polufinalne večeri Beovizije i predstavljanje gosta, pobjednika Dore, Igora Cukrova. Voditeljica ga zamoli da im otpjeva neki stih neke dalmatinske pjesme koju je izvodio kao klapski pjevač, a on zapjeva onu: "ispod sunca zlatnoga..". a meni milo, kao da sam iz Dalmacije otišla prije deset godina.
U nedjeljno jutro, za doručkom shvatimo zašto je onoliko žena u hotelu i to kada sam na ulazu u restoran dobila cvijet i čestitku na poklon. Naravno, danas je Dan žena i ove su ga došle proslaviti vikend odmorom i zabavom.
Vani vrijeme još gore nego dan prije. Na stazama se ne vidi ni prst pred nosom pa smo odlučili spakirati stvari i lagano put kuće.
Pri odjavljivanju iz hotela dočeka me lijepa vijest, platit ćemo boravak samo za jedan dan, dok me drugi dan, zbog dobre poslovne suradnje u budućnosti, uprava hotela časti besplatnim smještajem.
Odmah bacimo računicu: 60 eura za smještaj i hranu, 70 eura za prijevoz, 20 eura u salonu za igre, 20 eura u baru, 30 eura za ski pass. Uštedili smo 100 eura pa ako se malo stisnemo možda za dva-tri tjedna dođemo opet, jer će, prema količini snijega i prognozoma, skijanja biti i početkom travnja.
Na odlasku svratimo do mladih u apartman, a uz put zastanemo gledati pa i snimati Kiću kako sama putuje baby liftom i kako baca spust niz padinu. I tanjurić sama hvata i namješta. Dida ponosan, a baki knedla u grlu. Onako mala, bucmasta i plava plijeni pažnju svih skijaša u okolici, a još sa svojim znanjem skijanja, glavna je atrakcija na skijalištu.
Pozudravimo se s njima, oni će kući u poslijepodnevnim satima.
U Sarajevu, kroz koji smo prošli, sve puno štandova punih zumbula, narcisa, ruža, karanfila. Prolazimo kraj baščaršije i naviru uspomene na dobre čevape i zanimljive ljude, upravo tim redom.
Na izlasku iz Sarajeva, sunce koje nas je pratilo sve do kuće. Čovječe, u samo nekoliko minuta izašli smo iz zime i ušli u proljeće.
Čim sam zagazila u kuću, uhvatila me neka tuga, valjda zbog povratka u svakodnevicu, jer mi je taj osjećaj dobro poznat, uhvati me svaki put kad se vratim s nekog puta.
Mladi su stigli kući kasno, kažu zadržali su se upravo na Baščaršiji probati čevape.
Ponedjeljak ujutro dobijem mail s ski informacijama sa Jahorine i ha, ha, ha.... 92 cm snijega, vjetar 1m/s, temperatura 0. Ovo je da poludiš, sad razbijam glavu, možda smo trebali zanemariti obveze i ostati još jedan dan.
Nema veze, uskoro ćemo opet, bar mi je glava kuće tako obećao. A onda ću Jahorinu vidjeti i onakvu kakvu su mi je mnogo puta do sada opisivali, sunčanu, uređenih staza, s predivnom prirodom. Do tada...
Post je objavljen 09.03.2009. u 22:09 sati.