Nesputana bijes i velika hrabrost obuzdavanja ludila i moć proizašla iz želje da se zlo pusti vani u mislima,bijes okovana lancima svijesti,zakopana negdje u tmini i čeka pravi trenutak da se uobliči u materiji.Bijes jalovog djeteta,bijes majke i umrle nerodjene svijesti,na samome početku abortirana i unakažena.Sanjam ništa a ništa obuhvaća sve,logika ništavila i samo poimanje ničega daje mi snagu za nastavak glume u ovoj sjebanoj ulozi vrhunskog stvoritelja morbidnog teatra.Dišem a ne udišem čist zrak,samo mislim da sam živ dok rukama prekrivam oznojeno,napaćeno lice da ne vidim odraz u ogledalu,lice demona,lice andjela.Oči koje svjetle u mraku i duša koja nema mira,zarobljena u materiji,ostavljena u snu laži,zaboravljena....Sjećam se nečega,još dok sam bio iznad ničega i u sredini kruga,sjećam se toga,tutnja u meni kao eksplozija,želi vani.Djevica u grobu od porculana smije se i plače u mome zagrljaju,ostavlja svoju krvavu suzu na licu mizerije,ona me voli a ja sam tat i luda u svijetu u kojemu obitava moja duša sa njezinom slabosti.Umoran sam i sklapam oči da ne vidim ovu laž,prokletu laž u koju sam dospio za kaznu,proživjeti sve godine i minute žalosti,na kraju svega reći da sam postojao i bio tu,u egzistenciji stupidnosti,egzistenciji straha i nikada upoznate radosti....puno toga trebam reći a malo toga mogu uobličiti kao razumljivu rečenicu da otkrijem ono što je ostalo u meni kroz sve ove vječnosti....no reći ću drugom prilikom....
Post je objavljen 08.03.2009. u 00:37 sati.