Najavile se razne teme iz onih prostora gdje ja kao da više nisam ja. To je onaj prostor u kojem ni vrijeme više nije što je za života, a prostor dimenzija nema. Točka i beskraj istovremeno. Htijelo bi se riječima pokušati u slijedu kazivanja dosadšnjom spoznajom. Kazivati još uvijek imenom mojim, životom.
Prolazio sam godinama i mjestima; gledao i doživljavao, nastojeći vidjeti izvorišta razlozima, da vidio bi tko sam i što je sve ovo. Vidjeh povezanost svega u svijeta. Svaki dijelić svemira djeluje na svemir i obrnuto. Često sam rekao, da mene čini sve ono što ja nisam. Na taj način nestaje granica mene. Gledajući tako, bez granica, samo jedinstvo jest, a sve ostalo je ustvari refleksija jedinstva postojanja.
I sada se nađoh pred novim pitanjem. Zar postoji ta točka kojom sam dat, kad sve što me čini jest jedinstvom? Zar jest to materijalno ništa, što mene čini?
Bio je to problem koji nije mogao riješen u meni biti odmah.
Je li moguće odrediti mjesto u beskraju? Mjesto u kojem jesam jedino točkom dat.
I bilo je to novo gledanje koje većina ljudi ne želi niti čuti, a kamoli njime raditi kao mogućom stvarnošču. Ja sam pitao i neću stati. Koga? Kako koga? Krenuo sam. Odgovori su u vremnu, u životu.
Nije to mogla misao, onako na prečac, kako često čini. Ona stvara pretpostavke u meni da krečem putem i spremnost da prihvatim novo viđenje, ali uvijek životom, na način moj. Naravno, nove će me spoznaje mijenjati. Sa vremenom ću moći vidjeti i ono što je većini nevidljivo, jer ću biti drugačiji. Mijenjati će mi se red vrijednosti životnih. Mijenjati će mi se svijet, a njime i ja sve dalje.
Riječ i misao su mi za sada sredstva kazivanja. Od malena sam učen govoriti. Kada čujem kako svemir bez riječi pjeva, nastojim to ovako riječima prikazati. A svemir, kako do njega? On je svagdje, a ja sam tek jedna točka u njemu. kao suprotni polovi smo. Opet igra suprotmosti. Vidjeh je kao osnovu života.
Suprotnost pokreće procese i stvara vrijeme i prostor. Sve je to u nekom analitičkom pristupu. Takav pristup priznaju nauke u čovjeka. Ipak, sve to može biti samo u zajedništvu svega. Svaki od tih pristupa i pogleda tek je istrgnuti dio i nosi suprotnosti u sebi i podržava proces postojanja i ide putem životai promjena. Kako onda time vidjeti istinu? Kako vidim, time što vidim, da je to tako nemoguće. Krećem prema tako nedokućivom. Idem dalje. Ne sudim da je nemoguće, već da je TAKO nemoguće.
Nastaje muk, mada misli se još trude. Vrte se misaoni filmovi i pitanje se pojačava: 'Zar je moguće da se mišlju dalje ne može?' Pokušavaju se transformacije. Traži se put, ali se ne odustaje. Osnova sigurno postoji. Ako je nema, što je onda sve ovo? Zar je moguće da je pitanje krivo? Vidio sam u mom životu puno krivih pitanja, a ona uključuju krive pretpostavke,o kojima se ne raspravlja. Uvijek je moguće postaviti sumnju u valjanost pitanja. Tako postoji mogućnost, da su pitanja put bez cilja, valjanoga.
U zori života na ovoj planeti, a vjerojatno i na drugim mjestima u svemiru, stvarali su se sistemi održivosti. U raznolikosti dijelovi su nastojali sačuvati svojnost. Živa bića na ovoj planeti stvarala su sustav živaca kojima se prenosila informacija. S vremenom se pokazalo dobrim i njihovo sakupljanje, kako bi se brzo i ispravno reagiralo i tako opstalo. Tako se stvarao mozak i pamćenje. Trebalo je to živim bićima da bi opstali u jakoj konkurenciji živih jedinki. Eto razvio se tako i ljudski mozak, pa i svijest o sebi je njime podržana. Tako gledano postoji materijalan svijet i procesi u njemu. Ti procesi su iznjedrili i nas ljude, pa tako i mene. Suhoparno, zar ne? Da sam ja samo proces? E, neću tako! Kad bi to bio proces raznih procesa u njemu, pa nas ne bi bilo. Joj, joj, joj, kud misao vodi?
Najviše ljudi tu odustane i prihvati kao aksiom svoje postojanje i misao kao osnovu. Razvija se ego i borba za opstanak, pa i u profinjenim oblicima.
Ja u stado još ne bi. Vidim još puno toga što se može.
Imam još podosta raznih kvaliteta kojima mogu djelovati i kretati se putem svojim. Osjećaji, dozvoljavanje promjena, priznavanje, suosjećanje, ljubav ...
Misao ne treba odbaciti. Nije ona kriva što sama ne može do cilja. Ta kako bi to bilo, da ona dođe do cilja i da onda poziva mene, onog istinskog, da joj se pridružim. Do istine treba cjelovit doći, zar ne? Kada tako vidim, vidi se novi korak. Cjelovit je cjelinom, a cjelina je ono kada granice nestaju.
Vidite li ono što ja vidim? Nije li to divan korak? Cjelovitošću se i djeluje. Velika je to priomjena.
Volim vas sve sestre i braćo. Mi smo isto, ali zrcaljeni za života na svojim mjestima. Svatko na svome mjestu i u svome vremenu zrcali jedinstvo postojanja, cijeli svemir. Otuda i raznolikosti, ali kao postojanje, kao život.
Najljepše misli šaljem i volim vas ... vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 22.02.2009. u 16:30 sati.