D n e v n i z a p i s i
Evo napokon i kod nas snijeg. Doduše jedva centimetar i to po automobilima, ali zato ne nedostaje leda po dvorištima i cestama. Gledam na televiziji, u Splitu ga ima puno više pa sam naprosto ljubomorna. Valjda ovaj naš Kozjak pinkicu snijega ostavi svaki put za sebe. Kako snijeg naprosto obožavam, izašla sam vanka, želeći ga malo osjetiti pod prstima, ali me je bura brzo potjerala nazad u kuću. Ma zašto ne može malo stati da uživam u laganom snježnom pokrivaču. Moji su ukućani svi otišli za nekim poslom no neznam kako će uspjeti išta obaviti jer je u prometu pravi kaos. Valjda će se vratiti živi i zdravi.
Inače ove sam dane provela već uobičajeno, red kućanskih poslova, red pisanja i sastančenja, red izležavanja. Jedne smo večeri posjetili Pupicu i Ljubičicu, pa smo planirali vikend na Jahorini, ali brzo odustali zbog vremenske prognoze.
Na sastanku u redakciji opet smo više grickali nego donijeli pametnih zaključaka i opet po običaju sjedili u kafiću duže nego je potrebno. Urednik je napokon imao primjedbu na moj tekst, optužio me da sam bila blaga pa sam pola noći provela prepravljajući ga i pišući ono u što baš nisam uvjerena. Druga verzija mi je prihvaćena pa se ovih dana moram uhvatiti novih tema za koje čekam pismene odgovore na pitanja koje sam uputila još prošli tjedan.
Anči i zet jučer su bili u metropoli pa sam ja guštala s Kićom cijeli dan, a imala sam priliku vidjeti i njene egzibicije na treningu gimnastike.
T e m a d a n a
Virnem jutros u tekst na Šprajcovom blogu "Dan kada su svi plakali" i sjetim se dana kada sam ja plakala iz istog razloga. Bilo je to prije petnaestak godina, neka nadobudna ministrica odredila da je moje radno mjesto višak i da će moj posao obavljati neka teta u Zagrebu. Plakala sam tada ali ne zbog toga što ću ostati bez primanja već zbog toga što u tom trenutku nisam znala jeli mi glava kuće živ i zdrav na bojišnici, što ću u školi u kojoj sam radila ostaviti neke drage ljude, ali i zbog činjenice da neću postati poznata jer o mom otkazu nije nitko pisao.
Bilo nas je takvih kao ja, manje od stotinjak u cijeloj državi pa nikome nismo bili važni.
Zato me baš i ne pogađaju ovakve vijesti, jer mi je na tu temu srce malo zaleđeno. Osim toga većina njih imala je dobre plaće pa su mogli nešto i uštedjeti, a i dobili su, vjerujem, dobre otpremnine pa nema straha. Ja sam
onda dobila kao otpremninu tri prosječne plaće u RH, bila na minimalcu četiri mjeseca, dobivala četiri mjeseca naknadau sa biroa, a i plaća u prosvjeti je bila takva da nisam ništa uštedjela. Glava kuće se nakon demobilizacije također prijavio na biro i mogu reći da nije sve zlo za zlo. On je vremenom pokrenuo privatni posao, ja sam isprobala raditi sve što me je zanimalo od čistačice preko konobara i trgovca do ovog posla u kojem naprosto uživam. Jedini problem mi je što sam bila ili radnik na crno ili honorarac pa mi je radna knjižica ispisana samo na prvoj stranici.
O s o b a d a n a
Nakon Kiće druga osoba u mom životu je A n č i. Kad ovako postavljam prioritete onda mi bude drago što imam samo jedno dijete pa se ne moram odlučivati koje mi je draže.
Anči sam rodila prerano i imam osjećaj da sam većinu života umjesto majke bila prijateljica i to me ponekad zaboli.
Uvijek je bila bistro i pametno dijete koje bi često roditeljima znalo dijeliti korisne savjete. Milijun puta sam promislila kako bi bilo normalnije da je ona roditelj, a ja i glava kuće djeca.
Kako smo nas dvoje imali svojih grješnih trenutaka u mladosti mislili smo da ćemo se suočavati sa takvim problemima i kod našeg potomka, ali ona kao da nije imala pubertetske krize, nije picavala s nastave, uvijek sve petice, nije mijenjala dečke, nije pila alkohol, nije pušila. Znala sam često zahvaljivati Bogu na takvom blagoslovu. I njeno doba uključivanja u alternativne pokrete prošlo je bezbolno, a od tada ostala joj je samo odluka da ne jede meso.
Tako dobrom djetetu nisi nikada ništa mogao zabraniti pa je znala često putovati na koncerte i skupove, a nastojali smo joj priuštiti sve što bi htjela. No una je i u tome bila skromna pa su njeni prohtjevi uvijek bili manji od očekivanih.
I faks je završila u rekordnom roku, a u pet mjeseci je obavila udaju, diplomski i rođenje naše ljepotice. Onako smirena i stabilna za muža je našla svoju suštu suprotnost pa se valjda zato puno vole i dobro slažu. Ono što je posebno krasi je velika liberalnost u ocjenjivanju tuđih postupaka i izjava pa se uhvatim kako me, zbog njenih stavova, ponekad obuzme ljubomora, zašto i ja nisam takva.
Samo ponekad mi se učini da je Anči u svakodnevnom životu preracionalna i da joj u odnosu prema većini ljudi nedostaje neka topla emocija. A možda je i bolje tako, za razliku od mene, manje će biti povrijeđena nekim ljudskim postupcima.
Post je objavljen 18.02.2009. u 10:56 sati.