Svijet se gasi,dali si ikad pomislio da bismo mogli biti kao braća?
Budućnost je oko nas,ljubav je u zraku. Mogu da je osjetim svugdje...plovi sa vjetrom,vjetrom promjene.
Povedi me u čaroliju trenutka,u noć gdje djeca budućnosti sanjaju daleko. Ja samo sjedim,sjedim i čekam. Da li anđeli znaju kuda idemo,gdje je mjesto kamo pođemo kad ostarimo. Ostarimo od života.
Kada hodam umorna a bol zajedno sa mnom po ulici kroči,u toj kolotečini.
Tada pogledam gore,u tai beskraj,vidim da sam blagoslovljen ljubavlju i što više osjećaj raste,osjećam njegov dah koi mi i kroz kosti prolazi.
I kada ljubav uvene i dalje ću vjerovat u anđele.
Ako se probudiš ujutro jer ne osjećaš krevet pod sobom,
izgubljen si,povrijeđen,umoran ili osamljen,
nemožeš se kontrolirati...pokušaj kako možeš.
Možda nađeš ono što tražiš,možda nađeš ljubav zavijeka i dovijeka.
Jer život trebao bi biti glazba,radio,svakoga dana.
Jer ti si oluja,kontra prozoru,
sljediš me kao sjena...zaronit ću u ocean bez kraja...
Cesta,put moi vodi me kući,tamo gdje pripadam. Samo me povedi kući.
Godine sve provedene,zakopane sad već ispod zemlje.
Postali smo ništa više nego skupina pjevajućih zombija.
S vremenom,sve smo tiši,sad slijede prvi kompromisi.
Otud samo korak,dva do početka novoga poraza.
Ako hodam ovdje,hodnicima ovim dalekim
noćas pretihim,
pa kročim kroza mrak,kroza tamu
i čekam tai glas da čujem.
Dopustiš li mu da hoda hodnicima tim dalekim,
nije tako tiho.
Svemu lijepom dođe jednom kraj,
ali i svakom zlu također.
Jedina riječ ove večeri ide mom Bubimiru,
onog kojeg volim,koji mi već fali.
A znam da ga još uvijek dugo neću da vidim.
Ali ja sam i dalje,još uvijek jedno sretno djete koje
ne živi u snovima; ja sam djete koje živi svoje snove!
Jer budućnost pripada ljudima koji vjeruju u ljepotu svojih snova!
Post je objavljen 13.02.2009. u 19:45 sati.