ADHD je skraćenica engleskog naziva "Attention Deficit Hyperactivity Disorder" a koji označava poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. Iako se ADHD uglavnom smatra poremećajem, on to nije. ADHD ljudi su najčešće vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u običajena pravila i odredbe društva oko njih ih čini na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju "izlječenja" hiperaktivnosti.
U SAD-u postoje ljekovi koji mogu "smiriti" hiperaktivne ljude. Ti lijekovi djeluju na mozak ostalih ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u SAD-u je vrlo raširena. Razlog tomu je taj što većina ljudi kroz svoj razvojni period prolazi kroz razdoblje hiperaktivnosti kojemu je cilj istraživanje okoline, a roditelji to vide kao "nenormalno".
Iako Ritalin "smiruje" oboljele od ADHD-a, on smanjuje kreativnost i navodno izaziva oštećenja mozga.
ADHD se najčešće izgubi poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reći da su "pravi" hiperaktivni ljudi.
Pretpostavlja se da je ADHD evolucijski bio vrlo bitan u periodu kada je čovjek ovisio o lovu. Visok stupanj impulzivnosti i domišljatosti kod oboljelih od ADHD-a pogoduje toj tvrdnji. Kasnije, kada čovječanstvo prelazi na ratarski način života, ADHD postaje problem i uglavnom se smatra poremećajem.
Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika je obolio od ADHD-a. Neki od njih su: Albert Einstein, Thomas Edison i Wolfgang Amadeus Mozart.
Izvor: Wikipedia
ADHD se gotovo cijelo stoljeće primjećuje i liječi kod djece, ali spoznaja da se ADHD često nastavlja u odrasloj dobi postoji tek zadnjih nekoliko desetljeća. Dugo se među profesionalcima vjerovalo da djeca i adolescenti prerastaju svoje simptome ADHD-a do puberteta i gotovo sigurno do odrasle dobi. Ipak, suvremena istraživanja pokazala su da čak 67% djece s ADHD-om nastavlja imati simptome tog poremećaja koji značajno utječu na akademsko,strukovno ili društveno funkcioniranje u odrasloj dobi. Osnovni simptomi ADHD-a – nepažnja, impulzivnost i hiperaktivnost – pojavljuju se u djetinjstvu (obično do 7. godine života), te kod mnogih rezultiraju kroničnim i sustavnim pogoršavanjem stanja. ADHD kod odraslih se ponekad smatra «skrivenim poremećajem» zbog toga što su simptomi ADHD-a često prikriveni problemima u odnosima, poremećajima raspoloženja, zloupotrebom droga i ostalim psihološkim poteškoćama. Taj je poremećaj teško i složeno dijagnosticirati, dijagnosticirati bi ga morali samo iskusni i kvalificirani profesionalci. ADHD se kod odraslih najprije primjećuje zbog pojave depresije, anksioznosti, zloupotrebe droga. Drugi primjećuju ADHD kod sebe tek kada se poremećaj dijagnosticira njihovoj djeci. Usprkos tome što je svjesnost porasla o tome da taj poremećaj postoji i kod odraslih, mnogi odrasli ostaju neidentificirani i neliječeni.
Karakteristike odraslih s ADHD-om
Mnogi odrasli s ADHD-om su odrastali u doba kada liječnici, odgojitelji, roditelji i cjelokupna javnost nisu znali mnogo o ADHD-u ili o njegovoj dijagnozi ili liječenju. Shodno tome, osvješćivanje javnosti dovelo je do toga da veliki broj odraslih traži procjenu i liječenje ADHD-a i s njim poveznih simptoma.
Trenutni dijagnostički kriteriji za ADHD (prilagođen odraslima) prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku psihičkih poremećaja (DSM-IV) su:
- Ne obraća pažnju na detalje ili radi pogreške iz nepažnje na poslu
- Ima nemirne ruke ili noge ili se vrpolji u stolici
- Teško održava pažnju
- Ustaje u situacijama gdje se traži sjedenje
- Ne sluša kad mu se direktno obraćate
- Osjeća nemir
- Ne želi slijediti upute i ne dovršava posao
- Teško mu je izvršavati zadatke u tišini
- Ima poteškoće s organizacijom zadataka i aktivnosti
- Osjeća se stalno u pokretu kao da ima motor
- Izbjegava ili ne voli ili je neodlučan sa zadacima koji zahtijevaju mentalni napor
- Pretjerano govori
- Često izlane odgovor prije nego je pitanje postavljeno do kraja
- Ne želi čekati svoj red
- Prekida ostale
- Gubi stvari nužne za zadatke i aktivnosti
- Lako mu se odvraća pažnja
- Zaboravan je u svakodnevnim radnjama
Iako se kod dijagnosticiranja ADHD-a koriste i druge liste za provjeru ovi se kriteriji smatraju empirijski najvaljanijima. Ovi osnovni simptomi ADHD-a redovito vode od sličnih problema koji često postoje uz odrasli ADHD. Oni mogu uključivati:
- Probleme sa samokontrolom i s reguliranjem ponašanja
- Slabu radnu memoriju
- Nedostatnu upornost u izvršavanju zadataka
- Probleme sa kontroliranjem osjećaja, motivacije i pokretanjem
- Promjenjivost u izvršavanju zadataka i rada veća od normalne
- Kronično kašnjenje i slabo orjentiranje u vremenu
- Lako mu sve dosadi
- Nisko samopouzdanje
- Anksioznost
- Depresiju
- Promjene u raspoloženju
- Probleme sa zapošljavanjem
- Probleme u odnosima
- Zloupotrebu droga
- Lošu organizaciju vremena
Utjecaj osnovnih simptoma i dodatnih osobina ADHD-a može varirati od blagog do teškog vezano za njegov utjecaj na akademsko, društveno i strukovno područje. Budući da su simptomi ADHD-a uobičajeni i za mnoga druga psihijatrijska i medicinska stanja, odrasli ne bi nikad smjeli samodijagnosticirati, te bi trebali tražiti sustavnu procjenu kvalificirane osobe.
Istraživanja pokazuju da se ADHD pojavljuje u otprilike 3 do 5% školske djece i kod približno 2 do 4% odraslih. Među djecom omjer spolova je otprilike 3:1 s tim da je uobičajenije da poremećaj imaju dječaci. Među odraslima omjer spolova pada na 2:1 ili niže. Pokazano je da poremećaj postoji svugdje gdje je bio proučavan uključujući Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku, Veliku Britaniju, Skandinaviju, Europu, Japan, Kinu, Tursku i Srednji Istok. Poremećaj možda nema isto ime u ovim zemljama i možda se različito liječi, ali nema sumnje da je on gotovo univerzalan među ljudskom vrstom.
Što uzrokuje ADHD
Još ne postoji konačan odgovor. Do danas ne postoje nikakvi biološki, psihološki ili genetski pokazatelji koji bi pouzdano mogli utvrditi poremećaj. Ipak, istraživanja su pokazala da ADHD ima jaku biološku bazu. Iakoo još nisu otkriveni točni uzroci, gotovo da nema sumnje da najveći doprinos pojavljivanju poremećaja daje nasljedni faktor. U slučajevima gdje nasljedni faktor nije uzrok, mnogi drugi razlozi doprinjeli su riziku od ADHD-a: poteškoće u trudnoći, alkohol i duhan za vrijeme trudnoće, prijevremeni porod, značajno manja težina pri rođenju, postporođajne ozljede čeonim djelovima mozga. Istraživanja ne podržavaju stavove da se ADHD pojavljuje zbog prevelikog konzumiranja šećera, zbog dodataka u hrani, zbog pretjeranog gledanja televizije, zbog lošeg odnosa roditelja prema djeci ili zbog društvenih faktora kao što su siromaštvo ili kaos u obitelji.
Dijagnoza ADHD kod odraslih
Liječnik ili tim liječnika koji imaju iskustva s ADHD-om i vezanim stanjima bi trebali provesti temeljitu procjenu. Ovaj tim može uključivati neurologa ili psihijatra, kliničkog psihologa ili obrazovnog psihologa. Procjena ADHD-a treba uključivati temeljito kliničko ispitivanje prošle i trenutne ADHD simptomatologije, razvojnu i medicinsku povijest, školsku povijest, radnu povijest, psihijatrijsku povijest – uključujući sve lijekove ikad prepisane, društveno prilagođavanje i opće svakodnevno funkcioniranje (tj. sposobnost da se nosi sa zahtjevima svakodnevnog života). Prvo se traži dokaz osnovnih ADHD simptoma (hiperaktivnost, impulzivnost), a tada se utvrđuje jesu li ovi simptomi i kronični i stalni. Ovo ne bi trebao biti kratki površni ispit. Minimalno je potrebno sat ili dva. U idealnim uvjetima trebalo bi biti nekoliko izvora informacija, ako je moguće roditelj ili netko slične važnosti, te su potrebne informacije sa raznih područja (tj. škola, posao, kuća). Također je bitno da liječnik pokuša uključiti ili isključiti ostale psihijatrijske dijagnoze koje bi mogle bolje objasniti postojeće simptome. Temeljita procjena potrebna je iz tri razloga: da se utvrdi točna dijagnoza, da se procjeni postojanje medicinskih stanja ili stanja koja ometaju obrazovanje, te da se isključe druga objašnjenja za probleme u ponašanju u odnosima i školi.
Zašto je potrebno dijagnosticirati ADHD kod odraslih?
Odrastanje sa nedijagnosticiranim ADHD-om može ostaviti strašne posljedice na odraslu osobu. Za neke dijagnoza i edukacija koja slijedi samu procjenu može sama po sebi biti vrlo duboko iskustvo. Točna dijagnoza pomaže odraslima da sagledaju svoje poteškoće te da konačno razumiju razloge simptoma koje imaju cijeli život. Odrasli s ADHD-om često su sami sebe percipirali kao «lijene», «glupe» ili čak «lude». Točna dijagnoza i učinkovito liječenje može poboljšati samopouzdanje, obavljanje posla, obrazovne uspjehe i društvene odnose. Mnogi odrasli s ADHD-om zaštićeni su Zakonom o Amerikancima sa oštećenjima iz 1990. godine koji zabranjuje diskriminaciju pri zapošljavanju bilo kojeg pojedinca koji ima fizičko ili psihičko oštećenje koje sustavno ograničava jednu ili više osnovnih životnih aktivnosti – uključujući učenje i rad.
Što nakon dijagnoze?
Iako ne postoji lijek za ADHD, mnogi oblici liječenja vrlo uspješno mogu pomoći u suzbijanju njeovih simptoma. Najvažniji među njima jest obrazovanje odraslih sa ADHD-om i njihovih obitelji o prirodi samog poremećaja. Ipak, istraživanje koje je usporedilo razne vrste liječenja, utvrdilo je da se najveći napredak kod simptoma ADHD-a javio kao rezultat liječenja sa stimulantnim lijekovima u kombinaciji sa savjetovanjem. Dokazi pokazuju da su i neki triciklični antidepresivi učinkoviti za simptome ADHD-a, kao i za simptome koji se javljaju s njima, kao što su anksioznost i poremećaj raspoloženja. Isto kao što ne postoji jedan jedinstveni test za dijagnozu ADHD-a, tako ne postoji jedan plan liječenja koji bi bio prikladan za sve. Liječenje mora biti krojeno za svakog pojedinca osobno i treba uzeti u obzir razna područja. Za odraslu osobu sa ADHD-om postoje razne brige, društvenem, akademske, strukovne ili one vezane za odnose s drugim ljudima. Za neke, sama dijagnoza i shvaćanje da postoji razlog za mnoge poteškoće iz prošlosti može biti od velike pomoći. Odrasli s ADHD-om također mogu imati koristi od savjetovanja u vezi stanja, od pomoći pri traženju naprikladnijeg radnog okruženja, od pomoći pri organizaciji vremena, od poduke, od prilagodbi školskog i radnog okruženja, itd.
Ukratko neki česti dijelovi plana liječenja odrasle osobe s ADHD-om su:
- obraćanje odgovarajućim medicinskim profesionalcima
- edukacija o ADHD-u
- lijekovi
- grupe podrške
- učenje izrađivanja planova, spremanja podataka i slične rutine
- poduka
- savjetovanje u vezi struke
- pomoć pri odabiru obrazovanja
- prilagodbe radnog mjesta i škole
Multimodalni plan liječenja koji uključuje lijekove, edukaciju i psihosociološko liječenje najučinkovitiji je pristup. Iako nas tek čeka čitav niz istraživanja o psihosociološkom liječenju odrasle osobe s ADHD-om, nekoliko studija pokazuje da savjetovanje koji nudi podršku i edukaciju može biti učinkovito kod liječenja odraslih s ADHD-om. Kombinirani pristup liječenju koji bi se primjenio kroz duži period može pomoći u stalnoj borbi s poremećajem i pomoći odraslima sa ADHD-om da vode zadovoljavajući i produktivan život.
Izvor: kulerica.bloger.hr