ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

ADHD je skraæenica engleskog naziva "Attention Deficit Hyperactivity Disorder" a koji oznaèava poremeæaj hiperaktivnosti i deficita pažnje koje je karakteristièan vrlo visok stupanj motorièke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. Iako se ADHD uglavnom smatra poremeæajem, on to nije. ADHD ljudi su najèešæe vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u obièajena pravila i odredbe društva oko njih ih èini na neki naèin nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju "izljeèenja" hiperaktivnosti.
U SAD-u postoje ljekovi koji mogu "smiriti" hiperaktivne ljude. Ti lijekovi djeluju na mozak ostalih ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u SAD-u je vrlo raširena. Razlog tomu je taj što veæina ljudi kroz svoj razvojni period prolazi kroz razdoblje hiperaktivnosti kojemu je cilj istraživanje okoline, a roditelji to vide kao "nenormalno".
Iako Ritalin "smiruje" oboljele od ADHD-a, on smanjuje kreativnost i navodno izaziva ošteæenja mozga.
ADHD se najèešæe izgubi poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reæi da su "pravi" hiperaktivni ljudi.
Pretpostavlja se da je ADHD evolucijski bio vrlo bitan u periodu kada je èovjek ovisio o lovu. Visok stupanj impulzivnosti i domišljatosti kod oboljelih od ADHD-a pogoduje toj tvrdnji. Kasnije, kada èovjeèanstvo prelazi na ratarski naèin života, ADHD postaje problem i uglavnom se smatra poremeæajem.
Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika je obolio od ADHD-a. Neki od njih su: Albert Einstein, Thomas Edison i Wolfgang Amadeus Mozart.
Izvor: Wikipedia

ADHD se gotovo cijelo stoljeæe primjeæuje i lijeèi kod djece, ali spoznaja da se ADHD èesto nastavlja u odrasloj dobi postoji tek zadnjih nekoliko desetljeæa. Dugo se meðu profesionalcima vjerovalo da djeca i adolescenti prerastaju svoje simptome ADHD-a do puberteta i gotovo sigurno do odrasle dobi. Ipak, suvremena istraživanja pokazala su da èak 67% djece s ADHD-om nastavlja imati simptome tog poremeæaja koji znaèajno utjeèu na akademsko,strukovno ili društveno funkcioniranje u odrasloj dobi. Osnovni simptomi ADHD-a – nepažnja, impulzivnost i hiperaktivnost – pojavljuju se u djetinjstvu (obièno do 7. godine života), te kod mnogih rezultiraju kroniènim i sustavnim pogoršavanjem stanja. ADHD kod odraslih se ponekad smatra «skrivenim poremeæajem» zbog toga što su simptomi ADHD-a èesto prikriveni problemima u odnosima, poremeæajima raspoloženja, zloupotrebom droga i ostalim psihološkim poteškoæama. Taj je poremeæaj teško i složeno dijagnosticirati, dijagnosticirati bi ga morali samo iskusni i kvalificirani profesionalci. ADHD se kod odraslih najprije primjeæuje zbog pojave depresije, anksioznosti, zloupotrebe droga. Drugi primjeæuju ADHD kod sebe tek kada se poremeæaj dijagnosticira njihovoj djeci. Usprkos tome što je svjesnost porasla o tome da taj poremeæaj postoji i kod odraslih, mnogi odrasli ostaju neidentificirani i nelijeèeni.

Karakteristike odraslih s ADHD-om

Mnogi odrasli s ADHD-om su odrastali u doba kada lijeènici, odgojitelji, roditelji i cjelokupna javnost nisu znali mnogo o ADHD-u ili o njegovoj dijagnozi ili lijeèenju. Shodno tome, osvješæivanje javnosti dovelo je do toga da veliki broj odraslih traži procjenu i lijeèenje ADHD-a i s njim poveznih simptoma.

Trenutni dijagnostièki kriteriji za ADHD (prilagoðen odraslima) prema Dijagnostièkom i statistièkom priruèniku psihièkih poremeæaja (DSM-IV) su:
- Ne obraæa pažnju na detalje ili radi pogreške iz nepažnje na poslu
- Ima nemirne ruke ili noge ili se vrpolji u stolici
- Teško održava pažnju
- Ustaje u situacijama gdje se traži sjedenje
- Ne sluša kad mu se direktno obraæate
- Osjeæa nemir
- Ne želi slijediti upute i ne dovršava posao
- Teško mu je izvršavati zadatke u tišini
- Ima poteškoæe s organizacijom zadataka i aktivnosti
- Osjeæa se stalno u pokretu kao da ima motor
- Izbjegava ili ne voli ili je neodluèan sa zadacima koji zahtijevaju mentalni napor
- Pretjerano govori
- Èesto izlane odgovor prije nego je pitanje postavljeno do kraja
- Ne želi èekati svoj red
- Prekida ostale
- Gubi stvari nužne za zadatke i aktivnosti
- Lako mu se odvraæa pažnja
- Zaboravan je u svakodnevnim radnjama

Iako se kod dijagnosticiranja ADHD-a koriste i druge liste za provjeru ovi se kriteriji smatraju empirijski najvaljanijima. Ovi osnovni simptomi ADHD-a redovito vode od sliènih problema koji èesto postoje uz odrasli ADHD. Oni mogu ukljuèivati:
- Probleme sa samokontrolom i s reguliranjem ponašanja
- Slabu radnu memoriju
- Nedostatnu upornost u izvršavanju zadataka
- Probleme sa kontroliranjem osjeæaja, motivacije i pokretanjem
- Promjenjivost u izvršavanju zadataka i rada veæa od normalne
- Kronièno kašnjenje i slabo orjentiranje u vremenu
- Lako mu sve dosadi
- Nisko samopouzdanje
- Anksioznost
- Depresiju
- Promjene u raspoloženju
- Probleme sa zapošljavanjem
- Probleme u odnosima
- Zloupotrebu droga
- Lošu organizaciju vremena

Utjecaj osnovnih simptoma i dodatnih osobina ADHD-a može varirati od blagog do teškog vezano za njegov utjecaj na akademsko, društveno i strukovno podruèje. Buduæi da su simptomi ADHD-a uobièajeni i za mnoga druga psihijatrijska i medicinska stanja, odrasli ne bi nikad smjeli samodijagnosticirati, te bi trebali tražiti sustavnu procjenu kvalificirane osobe.

Istraživanja pokazuju da se ADHD pojavljuje u otprilike 3 do 5% školske djece i kod približno 2 do 4% odraslih. Meðu djecom omjer spolova je otprilike 3:1 s tim da je uobièajenije da poremeæaj imaju djeèaci. Meðu odraslima omjer spolova pada na 2:1 ili niže. Pokazano je da poremeæaj postoji svugdje gdje je bio prouèavan ukljuèujuæi Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku, Veliku Britaniju, Skandinaviju, Europu, Japan, Kinu, Tursku i Srednji Istok. Poremeæaj možda nema isto ime u ovim zemljama i možda se razlièito lijeèi, ali nema sumnje da je on gotovo univerzalan meðu ljudskom vrstom.


Što uzrokuje ADHD

Još ne postoji konaèan odgovor. Do danas ne postoje nikakvi biološki, psihološki ili genetski pokazatelji koji bi pouzdano mogli utvrditi poremeæaj. Ipak, istraživanja su pokazala da ADHD ima jaku biološku bazu. Iakoo još nisu otkriveni toèni uzroci, gotovo da nema sumnje da najveæi doprinos pojavljivanju poremeæaja daje nasljedni faktor. U sluèajevima gdje nasljedni faktor nije uzrok, mnogi drugi razlozi doprinjeli su riziku od ADHD-a: poteškoæe u trudnoæi, alkohol i duhan za vrijeme trudnoæe, prijevremeni porod, znaèajno manja težina pri roðenju, postporoðajne ozljede èeonim djelovima mozga. Istraživanja ne podržavaju stavove da se ADHD pojavljuje zbog prevelikog konzumiranja šeæera, zbog dodataka u hrani, zbog pretjeranog gledanja televizije, zbog lošeg odnosa roditelja prema djeci ili zbog društvenih faktora kao što su siromaštvo ili kaos u obitelji.

Dijagnoza ADHD kod odraslih

Lijeènik ili tim lijeènika koji imaju iskustva s ADHD-om i vezanim stanjima bi trebali provesti temeljitu procjenu. Ovaj tim može ukljuèivati neurologa ili psihijatra, klinièkog psihologa ili obrazovnog psihologa. Procjena ADHD-a treba ukljuèivati temeljito klinièko ispitivanje prošle i trenutne ADHD simptomatologije, razvojnu i medicinsku povijest, školsku povijest, radnu povijest, psihijatrijsku povijest – ukljuèujuæi sve lijekove ikad prepisane, društveno prilagoðavanje i opæe svakodnevno funkcioniranje (tj. sposobnost da se nosi sa zahtjevima svakodnevnog života). Prvo se traži dokaz osnovnih ADHD simptoma (hiperaktivnost, impulzivnost), a tada se utvrðuje jesu li ovi simptomi i kronièni i stalni. Ovo ne bi trebao biti kratki površni ispit. Minimalno je potrebno sat ili dva. U idealnim uvjetima trebalo bi biti nekoliko izvora informacija, ako je moguæe roditelj ili netko sliène važnosti, te su potrebne informacije sa raznih podruèja (tj. škola, posao, kuæa). Takoðer je bitno da lijeènik pokuša ukljuèiti ili iskljuèiti ostale psihijatrijske dijagnoze koje bi mogle bolje objasniti postojeæe simptome. Temeljita procjena potrebna je iz tri razloga: da se utvrdi toèna dijagnoza, da se procjeni postojanje medicinskih stanja ili stanja koja ometaju obrazovanje, te da se iskljuèe druga objašnjenja za probleme u ponašanju u odnosima i školi.

Zašto je potrebno dijagnosticirati ADHD kod odraslih?

Odrastanje sa nedijagnosticiranim ADHD-om može ostaviti strašne posljedice na odraslu osobu. Za neke dijagnoza i edukacija koja slijedi samu procjenu može sama po sebi biti vrlo duboko iskustvo. Toèna dijagnoza pomaže odraslima da sagledaju svoje poteškoæe te da konaèno razumiju razloge simptoma koje imaju cijeli život. Odrasli s ADHD-om èesto su sami sebe percipirali kao «lijene», «glupe» ili èak «lude». Toèna dijagnoza i uèinkovito lijeèenje može poboljšati samopouzdanje, obavljanje posla, obrazovne uspjehe i društvene odnose. Mnogi odrasli s ADHD-om zaštiæeni su Zakonom o Amerikancima sa ošteæenjima iz 1990. godine koji zabranjuje diskriminaciju pri zapošljavanju bilo kojeg pojedinca koji ima fizièko ili psihièko ošteæenje koje sustavno ogranièava jednu ili više osnovnih životnih aktivnosti – ukljuèujuæi uèenje i rad.


Što nakon dijagnoze?

Iako ne postoji lijek za ADHD, mnogi oblici lijeèenja vrlo uspješno mogu pomoæi u suzbijanju njeovih simptoma. Najvažniji meðu njima jest obrazovanje odraslih sa ADHD-om i njihovih obitelji o prirodi samog poremeæaja. Ipak, istraživanje koje je usporedilo razne vrste lijeèenja, utvrdilo je da se najveæi napredak kod simptoma ADHD-a javio kao rezultat lijeèenja sa stimulantnim lijekovima u kombinaciji sa savjetovanjem. Dokazi pokazuju da su i neki triciklièni antidepresivi uèinkoviti za simptome ADHD-a, kao i za simptome koji se javljaju s njima, kao što su anksioznost i poremeæaj raspoloženja. Isto kao što ne postoji jedan jedinstveni test za dijagnozu ADHD-a, tako ne postoji jedan plan lijeèenja koji bi bio prikladan za sve. Lijeèenje mora biti krojeno za svakog pojedinca osobno i treba uzeti u obzir razna podruèja. Za odraslu osobu sa ADHD-om postoje razne brige, društvenem, akademske, strukovne ili one vezane za odnose s drugim ljudima. Za neke, sama dijagnoza i shvaæanje da postoji razlog za mnoge poteškoæe iz prošlosti može biti od velike pomoæi. Odrasli s ADHD-om takoðer mogu imati koristi od savjetovanja u vezi stanja, od pomoæi pri traženju naprikladnijeg radnog okruženja, od pomoæi pri organizaciji vremena, od poduke, od prilagodbi školskog i radnog okruženja, itd.

Ukratko neki èesti dijelovi plana lijeèenja odrasle osobe s ADHD-om su:
- obraæanje odgovarajuæim medicinskim profesionalcima
- edukacija o ADHD-u
- lijekovi
- grupe podrške
- uèenje izraðivanja planova, spremanja podataka i sliène rutine
- poduka
- savjetovanje u vezi struke
- pomoæ pri odabiru obrazovanja
- prilagodbe radnog mjesta i škole

Multimodalni plan lijeèenja koji ukljuèuje lijekove, edukaciju i psihosociološko lijeèenje najuèinkovitiji je pristup. Iako nas tek èeka èitav niz istraživanja o psihosociološkom lijeèenju odrasle osobe s ADHD-om, nekoliko studija pokazuje da savjetovanje koji nudi podršku i edukaciju može biti uèinkovito kod lijeèenja odraslih s ADHD-om. Kombinirani pristup lijeèenju koji bi se primjenio kroz duži period može pomoæi u stalnoj borbi s poremeæajem i pomoæi odraslima sa ADHD-om da vode zadovoljavajuæi i produktivan život.

Izvor: kulerica.bloger.hr

---

ADHD-hiperaktivnost

Povijest ADHD-a proteže se od 1902. godine kada je Sir George F. Still uoèio problem meðu djecom koja su bila hiperaktivna, impulzivna i nepažljiva. Opisao je ponašanje te djece kao abnormalno i zakljuèio da se prije radi o organskom problemu nego o vlastitoj volji. Kasnije, drugi struènjaci podupiru Still-ovu teoriju i nazivaju takvo stanje MCD ili minimalna cerebralna disfunkcija.
Tako je u dijagnostièkom i statistièkom priruèniku Amerièke psihijatrijske udruge DSM-II promijenjeno ime u hiperkinetièka reakcija u djeèjoj dobi. Kako je izašao DSM-III tako je opet promijenjeno ime u ADHD – poremeæaj pažnje i hiperaktivni poremeæaj da bi se u DSM-IV opet promijenilo ime u deficit pažnje/hiperaktivni poremeæaj koje se koristi i dan danas.
Za dijagnozu ADHD-a treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti.

Simptomi

- simptomi nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti trebaju trajati najmanje šest mjeseci u neskladu s razvojnim stupnjem
- neki simptomi postojali su prije 7. godine života
- neka ošteæenja, kao posljedica simptoma, oèituju se u dvije ili više sredina (npr. kuæna, školska, radna)
- moraju postojati jasni dokazi znaèajnog ošteæenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja

Nepažnja
- ne posveæuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara u školskom uratku, poslu ili drugim aktivnostima
- imaju teškoæe u održavanju pažnje pri obavljanju zadaæa ili u igri
- èini se da ne slušaju i kad im se direktno obraæa
- ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak, kuæne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa)
- imaju teškoæe s organiziranjem zadataka i aktivnosti
- izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao što je školski ili domaæi uradak)
- gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaæa ili aktivnosti (igraèke, školski pribor i dr.)
- ometaju ih vanjski podražaji
- zaboravljaju dnevne aktivnosti

Hiperaktivnost
- tresu rukama i nogama ili se vrpolji na stolcu ili sjedalu
- ustaju sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se oèekuje da ostanu na mjestu
- pretjerano trèe ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno (kod adolescenata ili odraslih može biti ogranièeno na subjektivni osjeæaj nemira)
- imaju teškoæa ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti
- èesto su u „pogonu“ ili kao da ih „pokreæe motor“
- pretjerano prièaju

Impulzivnost
- „istrèavaju“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje
- imaju poteškoæa s èekanjem reda
- prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru)

Na temelju ovih kriterija, postoje tri tipa ADHD-a:
- kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost-impulzivnost)
- predominantno nepažljivi tip
- predominantno hiperaktivno-impulzivni tip
Danas se smatra kako 3 –5% školske djece ima simptome ADHD-a. To znaèi da u razredu od 30 uèenika jedno ili dva djeteta ima ADHD. Isto tako studije su pokazale kako je ADHD uèestaliji 2 do 3 puta više meðu djeèacima nego meðu djevojèicama.

Popratni simptomi
Popratni simptomi nisu obilježje ADHD-a, veæ se samo pojavljuju zbog nedovoljnog razumijevanja ili nedovoljno pružene pomoæi.
- nisko samopouzdanje
- depresija
- društvena izolacija
- dosada
- frustracije
- strah prema uèenju neèeg novog
- zlouporaba alkohola ili droge
- osjeæaj da ne daju svoj maksimum
- devijantno ponašanje zbog nagomilanih frustracija

Uzrok ADHD-a
Do danas je uzrok ADHD-a nepoznat. Mnogi roditelji èesto se pitaju gdje su pogriješili u odgoju, meðutim oni nisu uzrok takvoga djetetova ponašanja. Danas se smatra kako je uzrok ADHD-a biološki a ne razvojni. Studije su pokazale da u 25% sluèajeva roðaci onih koji imaju ADHD isto tako imaju ADHD. Stoga, struènjaci smatraju kako je uzrok ADHD genetsko naslijeðe iako još nije naðen odgovarajuæi gen koji bi mogao biti uzrok ADHD-a.

Terapije
Postoje terapije i sve su one usmjerene kako bi pojedinac lakše obavljao dnevne aktivnosti i kako bi se lakše nosio sa svojim "posebnostima". Takozvana terapija ponašanja ima važnu ulogu jer obuhvaæa roditelje i samu djecu. Roditelji se educiraju o djetetovom stanju i postavljaju se pravila kroz koja djetetovi simptomi postaju bolje kontrolirani kako bi se olakšalo roditeljima i djetetu da se lakše uklopi u okolinu.
Najbitnije stavke se baziraju na preporukama da roditelji sami prepoznaju kako nema svako neprikladno djetetovo ponašanje jednaku težinu i samim time kako trebaju izabrati prioritete na koje æe reagirati i kontinuirano se pridržavati takvih ustanovljenih kriterija. Takoðer postoje terapije koje su usredotoèene prema samom djetetu, prema okolini (škola, edukacija profesora), prema samoj obitelji i medikamentozne terapije.

Lijekovi
Vrlo popularan naèin lijeèenja u SAD-u danas su stimulansi i antidepresivi. Oni ne lijeèe ADHD nego samo u najboljem sluèaju privremeno otklanjaju simptome tijekom njihovog uzimanja. Kada se prestanu uzimati, svi se simptomi vrate. Treba naglasiti kako takvi lijekovi pomažu osobi da se lakše uklopi u zahtjeve okoline (škola i obitelj) te time omoguæe profesorima lakši rad, a roditeljima manje zahtjevno dijete.
Lijekovi koji se primjenjuju u sebi sadrže tvari kao što su metilfenidati (Ritalin), amfetamini i dekstroamfetamini (Adderal) i spadaju u istu skupinu lijekova u koju takoðer spada i kokain. Takoðer se koristi i Concerta. Buduæi da još dan danas nije u potpunosti istraženo funkcioniranje mozga, tako se ne zna naèin na koji ti "lijekovi" djeluju na mozak pa ne djeluju jednako kod svih osoba.
Mnoge negativne posljedice, koje djeluju na normalan rad organizma (glavobolja, bolovi u želucu, muènina, nesanica, povraæanje), te na samu psihu osobe (labilnost, depresija,.. ) izazivaju veliku kontroverzu izmeðu ne samo roditelja i djece, nego i samih psihijatra i psihologa. Ti lijekovi naime ne pomažu samo osobama s ADHD-om u poboljšanju koncentracije, nego i svakoj "normalnoj" osobi. Prekomjerno uzimanje takvih lijekova može dovesti do ovisnosti stoga se upozorava roditelje na tu moguænost kako bi se držali takvi lijekovi podalje od djece.
Danas u SAD-u, oko 88% djece dijagnosticirano sa ADHD-om, uzimaju neku vrstu ovakvih lijekova i to èak od najranije dobi od 2 do 3 godine. U proteklom desetljeæu potražnja ovih lijekova poveæana je 5 puta. Bitno je uz ovo sve naglasiti kako lijekovi - medikamenti nisu bezopasni i kako oni ne lijeèe ADHD. Zbog svih kontraverza koje okružuju lijeèenje ADHD-a, postoji veliki broj struènjaka i roditelja koji ne priznaju ADHD kao važeæi poremeæaj i bore se protiv lijeèenja te djece.

Udruga Buðenje bavi se problemom hiperaktivne djece i redovito održava predavanja i seminare.
Predavanje obuhvaæa:
- osobno iskustvo predavaèa Marka Fereka u kojem opisuje odrastanje, odlazak u školu gdje je bio pogrešno shvaæen i bez samopouzdanja, te udaljen od samog sebe i svojih potencijala; on svojim izlaganjem pruža pogled s druge strane, osobno iskustvo kakvo niti jedan doktor ili psiholog nije prošao
- upoznavanje karakteristika hiperaktivnih sanjara (emotivni žar, hiperfokus, pojmovno razmišljanje, sanjarenje, kreativnost, maštovitost, istraživalaèki duh)
- simptome svrstane prema DSM IV priruèniku (nepažnja, hiperaktivnost, impluzivnost)
- kako ispravnim pogledom na svijet prepoznati stvarne kvalitete tih ljudi
- popratne simptome (depresija, manjak samopouzdanja)
Termine predavanja možete vidjeti na stranicama udruge www.budjenje.hr.

Izvor: www.medikus.hr

---

Britanski uèitelji upozoravaju: Hiperaktivnu djecu lijeèite disciplinom, a ne opasnim Ritalinom!
Izvor: zadovoljna.dnevnik.hr (Zagreb, 25.09.2008., 13:11 | dailymail)
Ritalin - propisani lijek za ADHD prošle je godine u Velikoj Britaniji usmrtio 11-ero djece. Frances Child, engleski uèitelj, uoèio je posljedice lijeèenja bolesti tim lijekom i upozorio na moguænost druge terapije - disciplinom, vjerujuæi da je taj poremeæaj rješiv

Poèetak radnog tjedna u školi, uèenici u razredu mirni i disciplinirani, ali i pomalo pospani. Oko mi je zapelo za jednog od njih Joe Smitha koji je slinio nad udžbenikom, upozorio sam ga : Hajde Joe trgni se malo, dosta je bilo zabušavanja, primi se posla!’ No Joe me iznenadio, zgrabio je olovku bacio ju na mene i viknuo: ‘J… se’.

Nakon nastave zamolio sam ga da ostane duže zahtjevajuæi od njega ispriku i upozoravajuæi ga kako namjeravam obavijestiti roditelje o izgredu, no on je samo odgovorio:

‘Nisam ja kriv, bolestan sam, imam ADHD, ne mogu si pomoæi.’ Bio je to prvi ali ne i posljednji u nizu sluèajeva djece oboljele od ADHD-a koje sam susreo.

Ispovijest je ovo britanskog uèitelja koji nije uzeo zdravo za gotovo ovaj sluèaj nego je krenuo u istraživanje.

Prije svega ostao je zapanjen èinjenicom kako se neèije ponašanje naziva bolešæu, a osim toga došao je do suludih èinjenica vezanih uz ADHD bolest..
Krajem devedesetih u Velikoj Britaniji i Americi uoèene su prve naznake bolesti kod osnovnoškolaca, iako nikada prije nije bilo govora da se agresivno djeèje ponašanje naziva bolešæu.
No posljednje desetljeæe broj djece sa problemima u ponašanju, pojaèanom hiperaktivnošæu enormno se poveæao, zapravo toj djeci ustanovljena je dijagnoza i prepisan lijek Ritalin.
Istraživanja su pokazala da je u Velikoj Britaniji više od 400 000 djece na Ritalinu, što znaèi kako je najmanje dvoje djece u razredu na tom drugorazrednom lijeku.

Ritalin je opasan jer izaziva nuspojave poput nesanice, muènine, srèanih mana, depresije, a nelegalno prodavanje tog lijeka kažnjivo je sa 14 godina zatvora. Zabilježeno je 11 sluèajeva smrti djece upravo od posljedica Ritalina.

A zgrožava èinjenica da je Ritalin tisuæama djece serviran poput slatkiša.

Kako pomoæi djeci rijetko tko da se pita, roditeljima su lijek prihvatili objeruèke, ali moraju snositi posljedice koje æe cijelo društvo kroz par godina osjetiti. Nije nepoznanica kako se iz dana u dan broj ubojstava, kraða, zloèina poveæava a zamislite kakva æe biti ADHD djeca.

Uèitelj s poèetka ove prièe vjeruje kako postoje rješenja ali i uzroci ponašanja takve djece. Kuæni nemar, manjak pažnje, loša prehrana, bezgranièna moguænost gledanja televizora sa nimalo edukativnim sadržajem samo su neki od propusta koji idu na teret roditeljima.

Zaposlenim majkama karijeristicama u svakom sluèaju lakše je djetetu dati Ritalin negoli mu posvetiti nekoliko sati. Naravno nisu samo roditelji krivi tu su i zdravstvene ustanove, lijeènici koji ne upozoravaju na posljedice i ne nude rješenja.

'Ako uoèite da vaše dijete ili dijete u vašem susjedstvu ima teškoæa s koncentracijom, ako vas psuje i napada, ostanite prisebni, pa to dijete nije bolesno, samo drugaèije i zahtjeva više pažnje i reda u svom životu. Shvatite kad tad snosit æemo posljedice, zaboga drogiramo vlastitu djecu' zakljuèio je Frances Childs.