Neizmjerno suosijećam s roditeljima mlade Britt Lapthorne. Nema strašnijega od ukopa vlastitog djeteta.
Mimo toga, gubitak mladog života protivan je prirodnim, ljudskim i božjim zakonima. Ako si ih ne utvaramo!
Gledala sam emisiju australske televizije o nesretnoj mladici. Nije me zanimala možebitna re-kreacija događaja. Zanimalo me kako Australci dišu. Kako nas vide kao druge?
Ne procjenjujem «rekonstrukciju», kriminal, ubojstvo / nesretni slučaj, ne priklanjam se nijednoj strani.
Naglašavam da je, prema mome mišljenju, naša policija krajnje diletantski i nonšalantno primila kako obavijest o Brittinom nestanku, tako i obavijest o naglo otputovalim suputnicima! Priklanjajući se u početku tezi o nestašnoj djevojčici daleko od kuće. Što je tata pušta samu! To je opći sindrom patrijarhalnog društva koji nije dozvoljeno miješati s poslom. O tome kako su takvim postupcima ponizili sebe same i vlastitu profesiju neću pisati jer nije ovdje riječ o tome.
Pitala sam se, da li se, i koliko civilizacijski razlikujemo od Australaca. Ili Australci od nas. Mislila sam da kao bogata i razvijena zemlja odmiču u nekim civilizacijskim ponašanjima od naše male patrijarhalne i pomalo zatucane sredine. Bjelačka kultura nastala na izgnaničkom i izbjegličkom supstratu. U oba slučaja bijeg je bio bijeg od gladi.
Čini mi se da nisu odbjegli nimalo dalje od evropskih zaselaka svojih predaka uprkos silnim miljama zemlje, vode i vremena koji su protekli između onda i sada, tamo i ovamo.
Ja kad putujem, makar putujem zadovoljstva radi, raspitam se o kulturi, jeziku i običajima naroda kojeg posjećujem. Ako idem poslovno, onda se i dodatno obavijestim o društvu u koje stižem, manirama, društvenim kodovima, lokalnom stanovništvu, veličini grada, načinu življenja i ophođenja. I malo o povijesti, tek toliko da imam orijentaciju u vremenu i prostoru.
Da su profesionalci i da su zaista htjeli pridonijeti razjašnjenju problema saznali bi:
Prvo: klub pristupačan mladeži, nalazi se tamo gdje se nalazi – smješten strateški (novčano) na ulazu u grad lako dostupan sa svih strana. Nije Dubrovnik velegrad gdje na svaku četvrt otpada po najmanje jedan klub i tri crvena fenjera. Prema tome nije djevojka upućena na tu adresu da bi je uhvatili u stupicu.
Drugo: naglasili su da se u, a naročito ispred kluba, skupljaju mladići. Da su obavili pripreme kako treba otkrili bi da se naš život, poput života svih stanovnika Mediterana, odvija većinom na otvorenom. Pogotovo u ljetnim noćima. To je način života a ne hvatanje plijena.
Treće: da je to društvo patrijarhalno i prema tome mladići su na javnim prostorima u većini i na svojem terenu. Uprkos 21. stoljeću i ženskoj emancipaciji.
Četvrto: nimalo nevažno, već desetljećima postoji zanimanje «galeb» iliti ga na anglosaksonskom području «latino lover» koje je najviše popularno i usavršava se za ljetnih vrućina i mjesečine. Oni se javno i otvoreno udvaraju strankinjama.
Peto: za naš način života prirodno je da muškarci pristupaju djevojkama, a ne obratno. Takav postupak nije nikakav znak kriminalnog ponašanja. Znam da stil takvih «uleta» može biti neugodan, pogotovo ako se mladac nije naučio skladnosti ili je nestrpljiv. To je koreografija udvaranja.
Šesto: mjesto koje je prikazano kao zadnje na kojem je, pretpostavlja se, bila živa, već stotinama godina je mjesto ljubovanja. U neposrednoj blizini kluba. Strmo i za neoprezne ili nestašne opasno mjesto. Samo vas korak ili dva dijeli od provalije.
Sedmo: neprofesionalno je i bezobrazno trpati vlastite riječi u tuđa usta - to je silovanje uma i duše.
Bilo je toga još, no i ovo je dosta da pokaže kako kulturološko nerazumijevanje dovodi do promašaja u namjeni emisije. Kulturološke razlike mogu samo objasniti neke okolnosti ali nisu dokaz ničega a najmanje kriminalnog ponašanja.
Hitler je tvrdio da su takve razlike dokaz kriminalne naravi osoba i naroda i da ih treba istrijebiti. U suradnji s Goebelsom trebalo mu je samo pet godina da postvari instrumente svoje politike i otvori prvi konclogor!
Sram bilo novinare što i najmanju klicu takva mišljenja i ponašanja šire svojim djelovanjem, makar i dobronamjernim.
Sram bilo novinare što se poigravaju uspomenom na nesretnu djevojku i hrane se kao hijene roditeljskim jadima.
Post je objavljen 09.02.2009. u 18:50 sati.