Cijeli prošli tjedan prošao je, a da ja nisam pretrčao niti kilometra. Što zbog dosadne kišurine, što zbog raznih ništa manje dosadnih poslovno-privatnih obaveza. Čak ni u subotu nisam mogao izaći jer sam čekao majstore.
Frustriran tom činjenicom, odlučio sam jučer nadoknaditi propušteno. Nisam imao nikakvu ideju na koju stanu da krenem. Kišica je lagano sipila pa sam odlučio početi na obližnjem nogometnom igralištu. Iako je već bilo skoro 9 sati, nogometaša još nije bilo. Uspio sam izdržati tri-četiri kruga, a nakon toga sam odlučio krenuti prema Drenovi. Danas mi je, inače, trebao biti dan za dužinu, ma što to značilo, obzirom da sam ove sezone uspio dogurati tek do 17 km. Pentrajući se prema Drenovi pala mi je na pamet blesava ideja, spustiti se preko petrolejske ceste na selo Pašac i onda preko Orehovice natrag u grad. Jedino što nisam imao uopće ideju koliko to sve skupa iznosi u kilometrima. Odlučio sam stoga, ako stignem do petrolejske ceste za manje od sat vremena nastaviti, a ako ne, vratiti se istim putem. Polako sam savladavao brdo i ulazio u maglu. Rijetki vozači, koji su se spuštali u grad, čudom su se čudili budali koja trči po kiši, i to još uzbrdo. Malo po malo i dokopao sam se Drenove, ali mi se samo trčanje kroz naselje nekako oteglo. Drukčije je kad ideš autom, onda se sve čini kraće. Magluština je sjela na sami asfalt, a križanje sa petrolejskom cestom nikako da iskrsne. I onda, napokon, evo ga ! Pogled na sat pokazuje da je prošlo „tek“ 45 minuta od početka trčanja (uključujući i ono kruženje po igralištu). Nema druge nego nastaviti. Ako ništa drugo, slijedi spust prema Rječini, barem je lako trčati. Prvih nekoliko kilometara bilo je ugodno. Magla se razišla, nije bilo hladno, a malo kišice nikog još nije ubilo. Zavoj po zavoj, i nikad kraja, nikako da dođem do onog zadnjeg zavoja koji bi me usmjerio prema mostu. Ipak, duboko ispod ceste čuo se huk Rječine, dakle, ne može biti daleko. I evo ga napokon, u daljini sam ugledao Lopaču (nadam se da oni mene nisu vidjeli) i uskoro stigao do željenog zavoja. Put kroz Grohovo postao je neugodan. Odjednom je postalo vrlo hladno, i kiša je počela pljuštati. Nigdje nikoga, a svako toliko neka psina bi me oblajala iz pustog dvorišta. Ponovo se spustila magla, osjećao sam se prilično neugodno, onako mokar, bez ičega na sebi osim tajica i majice, bez vode, bez novaca, bogu iza nogu, i bez prave ideje koliko me još kilometara očekuje. Ipak, procijenio sam da je sad prekasno da se vraćam istim putem, pogotovo što bi to značilo ponovo 5-6 km brda. Odlučio sam nastaviti pa što bude. Taj neugodni dio, srećom, potrajao je samo 2-3 km. Nakon toga sam se dočepao mosta i sela Pašac. Rječina je bila vrlo impresivno nabujala, dugo nisam vidio toliko vodurine. Put kroz sela Pašac, Gornja i Donja Orehovica i dalje uz kanjon Rječine prošli su mi relativno brzo, iako sam već osjećao popriličnu težinu u nogama. Cesta prema Banskim vratima je vrlo prometna, i stvarno nije preporučljiva za trčanje. Kad sam se napokon dokopao kuće, sat je pokazivao već sat i pedeset minuta. Kuckajući prevaljeni put u Google Earth, ispalo je da sam prevalio 17,5 km. Plus onih 1,5 na igralištu. No kuckajući neke poznate staze ispalo je da Google Earth smanjuje kilometražu ! Na primjer, polovica staze u Kostreni, po njemu iznosi 3150 m …
Post je objavljen 09.02.2009. u 09:17 sati.